Godina 1991. je na ovom, kao i na drugim područjima, godina previranja i nespokojstva nastalog raspadom Jugoslavije. Dok vrijedni Visočani, ne sluteći koje im se zlo nadvija nad glavom, se pripremaju za zimu privodeći kraju ubiranje prispjele ljetine sa njiva, bivša JNA organizovano i tajno naoružava pristalice SDS-a.
U to vrijeme kasarne u gradu se pretvaraju u četnicka “legla” iz kojih dolaze najveće prijetnje gradu i stanovništvu Visokog. Shvatajući takvu situaciju patrioti, pojedinačno i organizovano preko SDA, vrše nabavku manjih količina oružja u vrlo teškim okolnostima, jer putevi i dopremanja idu iz daleka. Visoko već tada, zahvaljujući strukturi stanovništva i tradicionalnoj privrženosti državi BiH, počinje da igra ulogu logističkog centra RBiH, jer svo nabavljeno naoružanje ne ostaje u Visokom nego se transportuje u druge dijelove BiH a najviše u Sarajevo.
U tom periodu formiraju se krizni štabovi po mjesnim zajednicama, a kao manevarska jedinica formiran je Vod Patriotske lige (PL-a). Kad Sarajevo biva blokirano barikadama pripadnika SDS-a, Visočani patriote, blokiraju svoj grad, braneći ga i dajući do znanja da se Visoko ne predaje i da budno prati i žustro reaguje na sve što se dešava u našoj zemlji.
Pripreme za organizovani otpor iz dana u dan jačaju, a patriotski opredijeljeni se grupišu, zbijaju redove, skromno naoružavaju i formiraju temelje odbrane na ovim područjima pod neposrednim rukovodstvom legalnih vlasti općine i kontinuiranim djelovanjem Štaba TO kojeg su, većina oficira srpske nacionalnosti, napustili i prešli na agresorsku stranu.
06.04.1992. godine – proglašeno je vanredno stanje na području općine. Istog dana formiran je i postrojen Protivdiverzantski vod TO. U Visoko je iz skladišta “Bratstva” Novi Travnik, dovožena veća količina artiljerijskih oruđa koja su bila izrađena i nalazila se u skladištima “Bratstva”.
19.04.1992. godine formiran je Rejonski štab TO u Gračanici. Paralelno sa organizovanjem odbrambenih snaga vršen je permanentni pritisak na preostale pripadnike bivše JNA i novopridošle četnike u kasarni “Ahmet Fetahagić” i “Majevica” da predaju naoružanje čiji je vlasnik Štab TO Visoko i da napuste kasarnu.
25.04.1992. godine u 10.00 sati na gradskom stadionu postrojena je prva jača manevarska jedinica TO – Mješoviti artiljerijski divizion a u 12.00 sati i 1. Odred TO Visoko. Tog dana, u ranim jutarnjim satima, preostali pripadnici JNA i novopridošli četnici napuštaju Kasarnu “Ahmet Fetahagić” ostavljajući za sobom “krš” i prelazeći dijelom u Kasarnu “Majevica”, u kojoj je bilo smješteno naoružanje Štaba TO Visoko i velike količine MTS-a saveznih vojnih rezervi. Istog dana u 16.00 sati novoformirane jedinice TO Visoko ulaze u oslobođenu kasarnu postrojavaju se i odaju počast bosanskoj zastavi sa historijskim grbom, koja se zavihorila na jarbolu uz zvuke svečane pjesme “Ja sin sam tvoj”, a smotru jedinica izvršio je predsjednik općine Visoko.
26.04.1992. godine u ranim jutarnjim satima izvršena je opsada i napad na kasarnu “Majevica” kojom prilikom je zarobljeno 7 četnika dok su ostali pobjegli i prešli u selo Kute, preko rijeke Bosne.
Rat je počeo. Na prvi veći napad se nije dugo čekalo. U prvim danima maja (2. i 3.) 1992. godine, kada agresor pokušava da zada odlučan udarac bosanskoj državnosti, angažujući sve svoje snage i usmjeravajući ih samo na jedan cilj, na simbol te, međunarodno priznate državnosti.
03.05.1992. godine pripadnici jedinica sa ovog prostora izvršili su Prvi Kombinovani Artiljerijsko-pješadijski napad na neprijateljska uporišta i položaje u Ilijašu, Sovrlama, Ljubinicima i Čekrčićima, što je izazvalo šok i opću pometnju među ilijaškim četnicima, koji su hitno morali svoje snage sa pravca prema glavnom gradu da vrate na pozicije prema našoj općini. Nakon našeg napada neprijatelj je uzvratio iz već davno ukopanih i usmjerenih oruđa, gađajući nasumice po užem gradskom području. To su bile prve granate koje su pale na grad i koje su odnijele prve civilne žrtve rata. Tako je na ovim područjima rat počeo, a Visokom kao najvećem gradu u blizini Sarajeva neopravdano pala u zadatak deblokada glavnog grada Sarajeva.
U mjesecu augustu 1992. godine vršene su intenzivne pripreme za pokušaj deblokade grada Sarajeva. Opšti napad je počeo 22.08.1992. godine i trajao je neprekidno šest dana. U ovoj dobro sinhronizovanoj akciji postignut je veoma značajan uspjeh jer je 28.08.1992. godine oslobođena linija Rezervoar- Mala Kota, a agresorske snage prisiljene na povlačenje u dubinu za oko 1 km.
U međuvremenu TO RBiH se transformiše u ARBiH i počinje okrupnjavanje formiranih jedinica radi lakšeg rukovođenja i komandovanja. Krajem januara 1993. godine raste napetost između jedinica Armije RBiH i HVO-a, a 26. januara i do otvorenog napada ekstremista HVO-a na stanovništvo i branioce sela Kaćuna, općina Busovača. Sa razvojem situacije na frontu i pojave novog agresora-pripadnika HVO-a javlja se potreba za uspostavljanjem linija odbrane prema općini Kiseljak a u cilju zaštite stanovništva na rubnim dijelovima naše općine.
Kraj ‘93. i početak ’94. godine obilježava se kao period smanjenih borbenih djelovanja između snaga ARBiH i HVO-a, ali i ponovne ofanzive četničkih snaga na položaje ARBiH. Posljednji dan 1994. godine potpisan je četveromjesečni prekid borbenih djelovanja između ARBiH i agresorskih snaga. Taj period je iskorišten za novo ustrojavanje jedinica ARBiH kako bi što spremniji dočekali nove oslobodilačke pohode. Za to vrijeme u Visokom traju pripreme za najveću operaciju ARBiH sa ciljem deblokade glavnog grada Sarajeva. U Visoko na glavni pravac napada pristižu jedinice 7. korpusa i osloncem na visočke brigade vrše intenzivne pripreme za napad na neprijateljske linije.
“Velika operacija” deblokade glavnog grada Sarajeva otpočela je u 01.00 sati 15.06.1995. godine, a sat prije početka napada četnici su ponovo srušili most na autoputu u Čekrčićima. Prvi okršaji su otpočeli u 03.00 sati sa svitanjem a kako je vrijeme odmicalo prisutna nada da će se ostvariti uspjeh polahko je počela da se gasi jer na našem dijelu fronta nije bilo većih pomaka. Bilo je još mnogo pokušaja probijanja neprijateljske linije sa raznih pravaca, ali nije išlo. U toku ove operacije neprijatelj je na uže gradsko jezgro sručio sijaset granata i šest modifikovanih aviobombi čime je nanio ogromnu štetu na stambenim objektima i veliki broj civilnih žrtava. Linije na visočkom ratištu su uklonjene političkim sredstvima poslije Dejtona.
Visoko je ratovalo, Visoko je radilo, imalo i pomagalo, a i opstalo onakvo kakvo je bilo, pa čak i jače. I danas sa ponosom možemo zaključiti da je Visoko, njegovo tadašnje političko rukovodstvo i njegovo stanovništvo dalo sve od sebe da budu uvijek uz svoje borce-branioce i uvijek slobodni, a nikad protjerani i pokoreni.
Izvor: Visočki informator
Foto: Mataradžija H.
