Prateći slučaj djevojke A. M. iz Sarajeva, te još nekoliko slučajeva, u roku od desetak dana shvatio sam da su Umijini prsti zlatni, a ona Bogom dana žena i spasiteljica nesretnih, nepokretnih, siromašnih, poslovnih i nestrpljivih.
Gledali smo uživo kako to radi. Bili svjedoci nevjerovatnih scena. U pitanju je 26 – godišnja djevojka iz Sarajeva, po zanimanju fizioterapeut. Štikle su joj došle glave. Nezgodno je iskrenula nogu na stepenicama, prilikom izlaska iz kuće, a da nije ni bila svjesna posljedica. Tek pola sata kasnije shvatila je da ta nezgoda nije bila ni malo bezopasna. Noga je „buknula“, poplavila, bol je razdirao kompletno njeno tijelo.
Tu noć je preležala u krevetu, stavljala obloge, privijala led, vjerujući da je samo lakša povreda. Slijedeći dan otišla je da snimi zglob. Snimak je pokazivao frakture na tri dijela. Uključena joj je odmah terapija, prvo langeta, a nakon toga gips i višemjesečni oporavak pun neizvjesnoti. Glavno pitanje – šta ako sve se to dobro ne uradi, pa nakon dva tri mjeseca, moradne se ponoviti?
Nekoliko poteza i sve je uredu
Komšinica joj spomenula Umiju Stomornjak iz Ilijaša. Veli, ta je „sredila“ noge i rame „Željinom“ igraču Grediću, namjestila je nogu TV novinaru i poslaniku u Skupštini Kantona Sarajevo Zvonku Mariću, zatim kuk jednoj odbojkašici iz Zagreba, pa uganuće ruke jednoj djevojčici iz komšiluka. Kažu, naslijedila je to od svoga oca Abida iz Ivančića kod Srednjeg, čuvenog narodnog doktora.
Umiju smo pronašli u Ilijašu. Kontakt telefon smo dobili od komšinice, gospođe koja joj je zahvalna za uspješno i brzo izliječenja uganuća ruke šestogodišnje kćerke. Ljubazno i kratko, bez priče o terminima ili cjenovnicima, ovjerenoj zdravstvenoj knjižici, kazala nam je gdje da dođemo. Usput objasnila da se nalazi blizu Gradske apoteke u Ilijašu i Doma kulture, u kojem je smješten nekada slavni Ilijaški radio.
Za nepokretne malo je nezgodno popeti se do četvrtog sprata, bez nosila. Lifta u zgradi nema, ali ljudi u nevolji nalaze rješenja. Nepokretnog bolesnika iznesu na nosilima ili u čaršafima, a u povratku im skoro da nije ni potrebna bilo čija pomoć.
Pratili smo njenu tehniku i stručnost. Definitivno ima neobičan način rada. Osmijeh joj ne silazi sa lica dok pacijentu malo masira bolno mjesto. Za to vrijeme smireno priča. To je njena taktika. Umija, zapravo, osmijehom i vedrim pogledom razoruža i zavara pacijenta.
Pri tome je jako pažljiva. Prelazi lagano preko bolnog mjesta i pita boli li. Junakinja naše priče se blago smješkala, a nekoliko sekundi kasnije počela je grčiti lice, izvijati se i vrištati. Od bola, i suze su joj navrle na lice.
Ovi detalji, ako se ne prisustvuje sceni, možda podsjećaju na vječnost. Međutim, sve to ne traje duže od pola minute do minutice.
Nakon tih nekoliko poteza, očito bolnih za pacijenta, Umija kao da svojim pogledom miluje već smireniju djevojku, a osmijehom i riječima: „Eto, sad je sve uredu. Ne boli više“ izmami osmijeh svoga pacijenta. Junakinji naše priče potekle su i suze radosnice.
Bjelance umjesto gipsa
A onda novi šok! Umija od svojih saradnika traži da joj umute samo bjelance od šest jaja. Dobro umućena jaja u zdjeli, ona oblaže oko zgloba ove djevojke, a nakon toga sve to omota zavojem. Traži od pacijenta da miruje i nogu da ne pomjera desetak minuta. Pitamo je – zašto bjelance jajeta?
– To je prirodni gips. Bjelance su i u kuhinji koristi da učvrsti ili stvrdne kolače ili neke druge kuhinjske spcijalitete. U narodnoj medicini, kad nije bilo hemije, primjenu ima i kao materija koja pomaže kod fiksiranja i učvršćivanja kostiju – odgovara nam Umija.
Kontrolni pregled je zakazan za pet dana. Za to vrijeme pacijentu se preporučuje mirovanje. Najvažnije je da se prva 24 sata ne oslanja na nogu; nakon toga dozvoljeno je lagano kretanje i oslanjanje cijelom nogom.
Pet dana kasnije, na kontrolnom pregledu Umija je zadovoljna. Otok na nozi njene pacijentice je spao, promijenio je i boju. Prilikom prvih laganih vježbi ona dosta lagano pokreće stopalo, “radi” prstima. Dodaje, da osjeća podmukli bol, ali da nije ništa strašno.
Umija opet pravi “prirodni gips” od bjelanceta jaja. Prije toga izmasirala je nogu prirodnim uljem (nije nam htjela kazati o čemu se radi), a onda opet obložila zglob bjelancetom. Sve to učvrstila zavojem. Veli, najbolje bi bilo laneni zavoj, ali može i ovaj iz apoteka.
Slijedeća kontrola zakazana je opet za pet dana. Na ovu kontrolu djevojka A. nije otišla. Čula se samo sa Umijom telefonski. Kazala joj da je skinula “gips” od bjelanceta, da se sjajno osjeća, da je otok nestao, te da ne osjeća bolove u predjelu zgloba.
– Ti najbolje znaš šta radiš – kazala je Umija svojoj pacijentici, koja je već pakovala stvari za odlazak u Austriju, gdje zadnjih godina često putuje i pokušava da organizuje svoj život. Sjajno se osjeća i već se vratila na posao.
Zlatni prsti
Prateći slučaj ove djevojke, te još nekoliko slučajeva, u tih desetak dana shvatio sam da su Umijini prsti zlatni, a ona Bogom dana žena i spasiteljica nesretnih, nepokretnih, siromašnih, poslovnih i nestrpljivih. Saznajemo da ona duže od 30 godina namješta zglobove, ramena, popravlja ukočenja vrata, kralježnice, istegnuća mišića i slično.
Ovu metodu liječenja i taj poseban osjećaj u rukama naslijedila je od svoga oca Abida iz Ivančića, kod Srednjeg, koji je za života bio najpoznatiji narodni doktor u tadašnjoj Jugoslaviji. On je u svojoj najmlađoj kćerki Umiji prepoznao nasljednika i za svoga života je osposobio i za najteže izazove. Čak je i uputio i da se školuje na medicinskim naukama.
Nažalost, Umija nije okončala studije medicine. “Zapela” je, kaže, zbog udaje i odgoja djece.
– Nadam se da će me moje kćerke obradovati. Obje studiraju medicinu. Valjda me neće razočararti – kazuje Umija.
Nije oduševljena medijima. Ne smetaju joj, ali može i bez njih. Ne želi ni da spominje imena ljudi koje je vratila u život. Veli, da joj dolaze sa svih strana iz bivše Jugoslavije; jedino joj niko nije dolazio iz Slovenije. Dolaze sportisti, novinari, političari, radnici, penzioneri, pa čak i doktori. Čak je “sređivala” rame i Goranu Ivaniševiću, pa košarkašima iz Beograda, fudbalerima “Želje”, “Hajduka”, “Zrinjskog”, rukometašima iz Brčkog, Bihaća, Banja Luke…
– Volim pomoći ljudima, ništa ne tražim zauzvrat. Kada su ljudi zadovoljni i ja sam – govori Umija.
Radi sva iščašenja i frakture; jedino izbjegava otvorene lomove. Veli, u tako nešto teže joj se upustiti, jer nema sve uslove za tako zahtjevne i teške intervencije. Izuzetno je uspješna kod bolesti kičme i kukova. Sve te probleme ona rješava bez noža.
Na našu opasku da je izliječila pola Bosne, uz blagi smješak, samo je odmahnula rukom, dodajući da pretjerujemo. Ne spori da su njeni pacijenti bili i doktori – specijalisti, internisti, pa i hirurzi. Neće da spominje njihova imena, jer je tako obećala. Važno je da je od teških oblika diskopatije, okoštavanja kičme, digla, na stotine nepokretnih bolesnika. Vrlo često je i ispravljala njihove greške i previde. I to doktori znaju, ali javno neće da priznaju.
Zanimljivo je da Umija Stomornjak nema cjenovnik za svoje usluge. Nikada pacijentima ne traži novac. Ljudi daju koliko mogu. Njen kontakt telefon je: 062 549 019.
Presretna Sija P. iz Sarajeva svjedoči
MOJ SIN JE DANAS FUDBALER, A BIO JE INVALID
Sija P. iz Sarajeva je i danas kućni prijatelj sa Umijom Stomornjak. Veli da to prijateljstvo traje duže od 20 godina, od dana kada je podigla njenog sina Amara na noge i osposbila mu desnu ruku.
– Imala sam težak porod. Ljekari su, vjerujem nesvjesno, u želji da meni pomognu, prilikom poroda bebi oštetili desno rame i kukove – priča Sija P.
S razlogom se strahovalo da će dijete ostati doživotni invalid. Njegova desna strana je bila “mrtva”. U fojničkoj banji su banjskim tretmanima i vježbama pokušavali je vratiti u život. Nažalost, bez značajnijeg pomaka. U međuvremenu, stigao je i novi šok; oba sinova kuka su bila iščašena. Predložen je novi bolnički tretman, te višemjesečno mirovanje da bi se kukovi istezanjem vratili u normalno stanje (ekstenzija).
– Moja sestra me je bukvalno silom sa sinom odvezla Umiji. Ona je tada živjela u Čevljanovićima. Pogledala je nalaze, a onda i moga sina. Kazala je da sve njegove tegobe može riješiti, ali pod uslovom da slušamo njene upute i da se odlučimo za nju ili doktore.
Izabrali su Umiju. Složili se da beba tri mjeseca spava na daski tri mjeseca, nakon što mu Umija “namjesti” rame i kukove.
– Izdržali smo sve i nije nam žao. Moj Amar nakon ta tri mjeseca počeo je pomjerati rame i ruku. Jedino je kasno prohodao, tek u šesnaestom mjesecu. I od tada, čini mi se, i kad spava noge i ruke su mu nemirne. Izarastao je u izuzetno snažnog momka, sportistu, dobrog fudbalera – priča Amarova majka.
I na keraju jedna pomalo smiješna porodična zgoda. Amaru je ostala navika da spava na tvrdom i čvrstom krevetu. Jedva su ga odvojili od daske.
Prisustvovali smo i vraćanju ramena 17 – godišnjem Vildanu iz Ilijaša. On je, prema vlastitom kazivanju, stradao na moru. Otišao u Albaniju s rajom. Kaže, da su uistinu uživali, hem jeftino, hem čisto i ugodno.
– Ne znam kako se sve to desilo. Jedino što sam osjetio užasan bol, nakon što sam rukom zamahno plivajući leđno. Odmah me nije boljelo, ali nekih pola sata kasnije nisam mogao pomjeriti ruku – priča Vildan.
Vjerujući da je bezazlena povreda ostao je još dva dana u Albaniji. Treći dan se odlučio na povratak kući, jer bolovi su bili nesnošljivi.
– Živio sam na tabletama protiv bolova!
Prije odlaska ljekarima majka ga je uputila Umiji. Moramo priznati da nije bilo prijatno slušati Vildanove jauke. U nekoliko navrata su trajali po nekoliko sekundi, a na čelu su mu se pojavljivale krupne graške znoja.
Nekoliko minuta kasnije Vildanu nije silazio osmjeh s lica. Rukom je kretao gore – dole, desno – lijevo; u početku uz Umijinu pomoć, a kasnije – samostalno.
– Njemu je bilo propalo rame. I nervi su bili oštećeni. Ali, sve je završeno. On će za nekoliko dana biti u sjajnoj formi – kazala nam je Umija.
(aura.ba)
