Deset praznih ilijaških sela možda će ponovo oživjeti nakon što turisti počnu dolaziti da vide grad koji je prije 650 godina imao vodu i bio velik kao Bobovac.
Vijest o tome da je Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajeva pokrenuo inicijativu za realizaciju projekta zaštite srednjovjekovnog grada Dubrovnika i nekropole stećaka u selu Kopošići kod Ilijaša obradovala je mnoge, posebno one koji su svojim očima vidjeli mjesto gdje je prije nekoliko stoljeća blještao taj srednjovjekovni grad.
Više od entuzijazma
O njemu se tvrdi da potiče iz vremena Kulina bana, a pisani trag u kojem se on za sada najranije spominje je iz 11. juna 1404. godine, u okviru priče o tome da karavani sa solju idu iz Dubrovnika, u današnjoj Hrvatskoj, prema gradu Visokom i prema – bosanskom Dubrovniku.
Nije uopšte potrebno pitati zbog čega je Kantonalni zavod konkurisao i dobio sredstva Federalnog ministarstva kulture od 16.000 KM za izradu pomenutog projekta.
Jozo Jozić, jedan od ilijaških entuzijasta, i čovjek čije preduzeće upravo ovih dana završava restauraciju tamošnje istočne kule, kaže da je stari grad Dubrovnik u stvarnosti puno veći od onoga što u naučnim radovima o njemu stoji.
– Negdje je u ravni Bobovca, možda čak i Jajca, pokrivao je četiri opštine u svoje vrijeme, Vogošću, Ilijaš, Brezu, dio Vareša. Sve što je dosad napisano o njemu je, u odnosu na to šta je taj grad, minimizirano, on je zaista sila od grada, tvrdi Jozić, objašnjavajući da je restauracija istočne kule, kao dio projekta hitne intervencije koji će ovih dana biti okončan, trebala spriječiti njeno obrušavanje.
– Napravljen je put do te kule, dovedena je i voda. Imamo tri hrastova korita oko grada, na samome izvorištu, ispod i na samome gradu, kao što je bilo i u vrijeme prije više od 650 godina, govori Jozić, diveći se majstorstvu ondašnjih graditelja koji su vodu doveli do vrha.
– Da bi voda mogla teći, oni su napravili skelu, odnosno most, kako bi voda slobodnim padom došla u grad. Naravno, sve je to prema legendama, ističe Jozić, naglašavajući da je u aktivnostima oko vode velik doprinos dao Almir Halilović.
– Uvijek je dolazio sa četverogodišnjim sinom Irmanom. Bili su na svim akcijama i praktično vlastitim sredstvima izgradili put na Dubrovnik i iskopali kanal za vodovod. Mali Irman se potpuno zaljubio u ovaj lokalitet i on je naša uzdanica, on će završiti restauraciju Dubrovnika, govori Jozić, svjestan da će restauracija grada trajati najmanje 30 godina.
– Upravo sam gore sreo stručnjake koji već prave geodetsku podlogu za dvor, i za tri kule, zapadnu i sjevernu. Podgrad i varoš još nisu definirani. Cijelo područje je bilo opasano bedemima, ističe Jozo, napominjući da je oko ovog područja, koje je proglašeno nacionalnim spomenikom BiH, pojedinačno i Stari grad Dubrovnik i obližnja nekropola Kopošići, deset napuštenih sela.
– Niko u njima ne živi i tvrdim da je jedina nada za povratak stari grad Dubrovnik. Kada ljudi vide turiste u većem broju, kada shvate da se može živjeti od te čudesne ljepote, livada, rijeka, klisura, od staze stećaka što je pokušavamo uspostaviti, vratit će se, govori Jozić.
Prof. dr. Edin Bujak, rukovodilac arheoloških istraživanja na tom lokalitetu, a čiji je najpoznatiji rezultat svakako kopošićki plašt, koji se, kao jedan od najdragocjenijih eksponata Zemaljskog muzeja BiH nalazi u sobi u kojoj je i Hagada, radostan je zbog toga što su u cijelu ovu priču uključene i nadležne kantonalne institucije.
Oslobođenje je, inače, svjedočilo pronalasku tog plašta na Kopošićima, te gledalo kako ga viša konzervatorica Zemaljskog muzeja mr. Azra Bečević-Šarenkapa pakuje za put do Muzeja, gdje je utvrdila da je riječ o izuzetno vrijednom pronalasku, jedinstvenom u Evropi, a i šire.
No, prof. Bujak napominje da ne treba nikada zaboraviti to da je mala grupa ljudi koji vole svoj kraj i koji ga poznaju, zapravo učinila ono najvažnije. Skrenula je pažnju na ta dva arheološka bisera i otišla dalje od toga, već i prije projekta Zavoda, sakupila sredstva za restauraciju jedne kule, ponukala opštinsku vlast da popravi put i da poduzme još mnoge korake.
Poznato je da je u dosadašnjim arheološkim istraživanjima, koja su, takođe, započeta na inicijativu ovih nevjerovatnih zanesenjaka, došlo i do sjajnih otkrića.
– Analizom DNK je dokazano da je u neposrednoj blizini kneza Batića sahranjen visoki bosanski plemić, čiji je bezglavi skelet od 1,70 metara iskopan na nekropoli. Rezultati analize Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju su pokazali da je u pitanju Mirko Radojević, Batićev otac. Knez Radojević je od 1380. do 1404. godine bio među prvim kraljevim savjetnicima i suradnicima. Sudionik je važnih diplomatskih misija, a obnašao je i dužnost dvorskog kneza ili pristava – što bi značilo da je uživao najviši stupanj povjerenja kralja i velikaša, bio i garant za izvršenje ugovorenih obaveza koje je kraljevska kancelarija uspostavljala s domaćim i stranim faktorima. Službovao je u vrijeme četiri kralja: Tvrtka I, Dabiše, Ostoje, Tvrtka II, a potpisnik je 8, po nekima i 9 kraljevskih povelja. Od tri originalne povelje u Muzeju na dvjema je njegov potpis, objasnio nam je Perica Mijatović, kojeg nikako ne možemo nazvati samo entuzijastom. To što radi nije igra čovjeka koji ne zna šta će sa svojim vremenom.
Zidovi debeli dva metra
Mijatović je neko ko u ‘malome prstu’ ima sve o ovome kraju, pa nije čudno da je i ‘natjerao’ jednu važnu institucija da promijeni svoj zvanični tekst o Kopošićima, jer je, zajedno sa prof. dr. Vjekoslavom Simčić-Sanković, uočio greške.
Onima što su ‘na nož’ dočekali početak svega što su vrijedni skromni ljudi do sada uradili na ovom lokalitetu, prof. Bujak odgovara:
– Imate dvije mogućnosti, da ništa ne radite i da ništa ne znate, i da nešto pokušate i da napravite, možda, i dragocjena otkrića, kao što se nama, eto, desilo. Zar bismo mi trebali živjeti u mraku i izvlačiti iz tog mraka razne nacionalne i nacionalističke teorije, pita prof. Bujak, od kojeg saznajemo da su na vrhu kule zidovi debeli oko dva metra, pri temelju, tri metra.
“Grad se razvijao od perioda ranog srednjeg vijeka, kada Dubrovčani dolaze na poziv Kulina bana i grade utvrđeno naselje, preko perioda kasnog srednjeg vijeka, kada grad poprima svoje sadašnje granice u doba stolovanja bosanskog kneza Batića, pa do dolaska Osmanlija koji narednih 250 godina proširuju kompleks grada obogaćujući ga nizom pomoćnih objekata stambenog tipa, kaldrmisanih puteva, zgradom suda, mezarjem itd”, stoji u obrazloženju Kantonalnog zavoda vezano za projekat.
Sanja Zagorac Jozić, pomoćnica načelnika Opštine Ilijaš, pozdravlja ovo uključivanje Kantonalnog zavoda, dodajući da je ona sklonija ideji da se radi segment po segment.
– Pola sredstava koja je dobio Zavod otići će na geodetsko snimanje, kaže Zagorac-Jozić.
I Dubrovnik iz Hrvatske je simboličnom sumom novca pomogao obnovu grada imenjaka u Bosni, a gradonačelnik i ugledni ljudi tog grada takođe su dolazili na Kopošiće.
U Dubrovniku, onom na moru, danas živi i nekoliko poklisara bosanskog Dubrovnika, čija je životna misija da se ova dva grada, kao i nekada u prošlosti, posjećuju i vole. A nama ostalima nije teško voljeti i jedan i drugi.
Oslobodjenje.ba
