Mladi arheolozi sa sarajevskog Filozofskog fakulteta-Institut za arheologiju, i ovaj dan su, zajedno s prof. Edinom Bujakom, proveli u ilijaškoj općini, istražujući stari bosanski grad Dubrovnik.
“Oslobađali su fizički pristup istočnoj kuli, kako bi se pronašao najpogodniji ulaz u taj dio drevnog zdanja iz srednjeg vijeka”, saznali smo od Perice Mijatovića, jednog od onih zanesenjaka kojima je afirmacija bosanskog Dubrovnika životna misija.
Bosanski Dubrovnik je 2003. godine proglašen nacionalnim spomenikom BiH, kao i obližnja nekropola Kopošići.
“Mora se unutarnji zid kule ojačati, kako bi se bezbjedno mogli obavljati istraživački radovi, koji tek slijede”, objašnjava nam Mijatović, od kojeg je portal Oslobođenja dobio nekoliko danas napravljenih fotografija.
Na jednoj od njih je gomila materijala koji je izvađen iz neposredne blizine istočne kule, a svaki od elemenata sa te gomile će posebno biti istraživan. Arheolozi nemaju nimalo sumnje da se upravo u toj gomili, kao i u svemu onome na što će tek naići, kriju tajne o životu ondašnje BiH. Sve su šanse da se ove tajne otkriju jer se nakon stoljeće i više prvi put naučnim metodama pristupa tom srednjevjekovnom graditeljskom kompleksu bosanskih velikaša.
Kada se počne ulaziti u njegove hodnike, i, moguće je, dosad neotkrivene odaje, mnogo toga će biti jasnije. Ne samo o graditeljima bosanskog Dubrovnika, koji se dovodi i u vezu s Kulinom banom, nego i o onima koji su upravo tu, na fascinirajućim nadmorskim visinama, živjeli. A pogled im ‘pucao’ daleko prema jugu, i na sve ostale strane svijeta.
Samo stati tu, i osvrnuti se okolo sebe, poseban je doživljaj koji se nikad ne zaboravlja.
Uostalom, pogledajmo na kakvoj je vrleti grad podignut, i zapitajmo se, kako se u to vrijeme, početkom 14. stoljeća, dovlačio tamo kamen, kako se obrađivao?
Iljko Barić u svojoj knjizi „Taračin do sa okolicom“, piše o tome da je ‘stari grad Dubrovnik sagrađen na strmom, uskom i krševitom izdanku brda Huma, iznad Sastavaka, ušća potoka Zenika u rijeku Misoču. Grad se nalazi na prirodno terasastom terenu koji se pruža od sjeveroistoka, brda Huma prema jugozapadu i završava se strminom koja pada ka Sastavcima, gdje se već od 1972. godine vadi kamen u kamenolomu na 9. km rijeke Misoče. (Srećom, kamenolom je u međuvremenu zatvoren.) Lakši pristup gradu je iz sela Kopošići udaljenog kilometar, lijepim kaldrmisanim putem koji vodi između podnožja brda Nabožića i Tisovika. U Kopošiću je Nekropola kneza Batića. Danas je taj put zarastao, a njim je vodila linija razdvajanja u ratu 1992.-1995. godine i to područje još nije potpuno deminirano. Drugi pristup gradu moguć je velikom strminom od 10-og kilometra od korita rijeke Misoče ili sa kamenoloma na Sastavcima. Od Ilijaša je udaljen oko 10 km.”
Barić potom navodi da je u 13. stoljeću područje između Sarajevskog i Visočkog polja pripadalo staroj bosanskoj župi Vidogošći-Vogošći:”U drugoj polovici 14. stoljeća i u 15. stoljeću, Dubrovnik je, zajedno sa podgrađem, glavni politički centar ove župe. Prvi put se spominje u dubrovačkom arhivu, 11. lipnja 1404. godine. Grad je veličine, značaja i stupnja razvoja sa vojnim i činovničkim naseljem. U takvim gradovima naseljavali su se i pojedini feudalci. S obzirom na vrijeme njegovoga nastanka, blizinu Kopošića sa Nekropolom kneza Batića, te da je bio politički centar župe, a zatim nahije Dubrovnik, ovaj grad je vjerojatno pripadao rodu Mirkovića kome je pripadao i knez Batić”, ističe Barić.
Od svega je najljepše saznanje da u traganju za istinom o bosanskom Dubrovniku složno učestvuje lokalno stanovništvo, svih nacija i vjera, i staro i mlado. A za one koji ne znaju nije zgoreg ni informacija o tome da su ovaj projekat podržali i nadležne federalne, kantonalne i lokalne institucije, počevši, prije svega, od Općine Ilijaš, koja je već popravila put do starog Dubrovnika.
Za sve što se tamo radi dobivena je dozvola, a kamo sreće da procedure nisu trajale tako dugo, pa da su se lijepi dani mogli iskoristiti za rad.
Kako god, lijepa priča. Gotovo da ne povjerujete da dolazi iz današnje razjedinjene BiH.
