Doktoricu Fatimu Dautbašić Klempić, 11. juli je zatekao u Srebrenici, gdje je nakon bijega iz Bratunca, postala dijelom tima Ratne bolnice. Fatima je jedna od žena koje će preživjeti Marš smrti.
Za Srebrenica TV podijelila je sjećanja na pad Srebrenice.
“U neka doba, mi smo shvatili da će Srebrenica pasti. Toga smo mi već oko 10, 11 sati postali svjesni ujutro, i ovaj, onda smo se dogovarali šta da radimo sa ranjenicima, jer nismo mogli dozvoliti da se ponovi Vukovar, da naši ranjenici budu zatečeni u našoj bolnici i da budu masakrirani. Doktor Ilijaz je tražio od našeg Štaba da nam se pošalju neki kamioni kojima bi se ranjenici prebacili u UNPROFOR.
I uspjeli smo mi dobiti dva takva kamiona na koje smo stavili sve naše ranjenike, znači, ispraznili bolnicu. I doktor Ilijaz je otišao s tim ranjenicima i s tim kamionima na kapiju UNPROFOR-a Odgovor Holandskog bataljona jeste bio da oni nemaju uslove da prihvate toliki broj ranjenika, jer oni njih nemaju gdje”, pojašnjava Fatima.
Kaže da u takvoj situaciji nisu imali izbora.
“Oni su njih morali prihvatiti i toga je doktor Ilijaz bio svjestan i on je insistirao na tome i na kraju su oni rekli da, ako UNPROFOR neće dobrovoljno prihvatiti naše ranjenike, da će oni provaliti kapiju i ostaviti naše ranjenike njima u dvorištu. I tek tad su kapije otvorene i tek tad su oni primili naše ranjenike. I uz ranjenike je otišao dio medicinskih sestara”, prepričava.
Preostali dio medicinskih sestara i tehničara, te nekoliko ljekara su u tom momentu odlučili da moraju napustiti bolnicu, jer je Vojska RS-a već bila na ulazu u grad.
“Mi smo nabrzinu stavili u jednu torbu nešto lijekova, minimum neke odjeće. Ja se ne mogu sjetiti, neku presvlaku sam uspjela staviti u tu jednu torbu. Međutim, stižu glasnici koji govore da su četnici kod autobuske stanice. To je na dvije do pet minuta hoda od nas. Znači, već su oni ušli u grad, a mi smo još tu, mi još ništa nismo odlučili, mi još ništa nismo uradili da se spasimo”, dodaje.
U tom trenutku čuje povike ljudi ‘hajmo samo izaći iz grada’, spontano nastaje kolona.
“Kad smo izašli iz Srebrenice, još uvijek je bilo govora o tome da će se desiti ti napadi iz zraka. Narednih nekoliko dana kad smo, tu noć kad smo izašli iz Srebrenice, mi smo uspjeli doći samo do Jaglića. I tu je već bilo i granatiranja. I tu je već bilo mrtvih. Ja sam u tom predjelu izgubila brata, jer smo se razdvojili i to je bio još jedan moj dodatni strah da ga više ne mogu naći u toj gomili ljudi”, dodaje.
Njen najveći strah je bio da će pasti, zaspati, izgubiti ljude za kojima je pratila put.
“Kad smo došli u Nezuk, jednostavno, kad smo prošli tu Baljkovicu i kad su nam rekli da se nalazimo na slobodnoj teritoriji, to je meni bilo nešto što je nevjerovatno. Ja sam i dalje imala taj neki strah u očima i osvrtala se oko sebe sve dok nismo došli do prvih kuća i dok nisam ugledala te žene u dimijama koje dijele kafu i čorbu. I dok nisam ugledala moje kolege koji su došli da pomognu na prihvatu ranjenika.
Čak ni u tom momentu, iako smo im sami bili užasno iscrpljeni i prestrašeni, mi koji smo ljekari, mi koji smo medicinsko osoblje nismo mogli da se prepustimo svom oporavku. Ta kafa koju smo nabrzinu popili i to što smo pojeli, ovaj, tanjir čorbe je bilo dovoljno da se malo okrijepimo i smo i tu čak, u toj situaciji imali puno tih naših ranjenika koji su pristizali i koje smo mi prepoznavali, ljude koje smo pratili tokom puta. Mi smo im pritrčavali i pomagali, pridržavali infuzije, previjali i dalje, jer jednostavno to je nešto što je usađeno u našu srž, da mi svoje vrijeme više dajemo drugima nego sebi”, zaključuje svoju priču doktorica Klempić.
sebi”, zaključuje svoju priču doktorica Klempić.
(radiosarajevo.ba)
