Početkom naredne sedmice, ako Bog da, obilježavamo značajan datum iz naše historije, historije Bosne i Hercegovine i Bošnjačkog naroda na ovim prostorima kada smo procjenili i plebiscitarno rekli da želimo da živimo slobodno u svojoj domovini i da je izgrađujemo sa svima onima koji je osjećaju kao svoju domovinu i kuću. Mi ovdje u Ilijašu, također, obilježavamo i dvadeset godina od povratka na rodnu grudu nakon što smo iz nje bili protjerani i prinuđeni da je napustimo.
Ljubav prema domovini i rodnoj grudi je urođena ljudska osobina kod svake normalne osobe. S obzirom da islam podržava i usmjerava urođene ljudske osjećaje i potrebe tako je i ljubav prema rodnoj grudi islam priznao i potvrdio. Kako da je ne prizna kada Uzvišeni Allah ljubav prema vlastitiom životu i domovini zajedno spominje! “A da smo Mi njima naredili: “Poubijajte se!” – ili: “Iselite se iz zavičaja svog!”, malo ko od njih bi to učinio.” (En-Nisa’, 66)
Ovim se pokazuje da je ljubav prema rodnoj grudi velika gotovo kao ljubav prema vlastitiom životu. Jedan od razloga zašto ashabi zaslužuju veliku nagradu jeste i zbog toga što su žrtvovali svoju voljenu domovinu radi Allaha, tj. tražeći Njegovo zadovoljstvo. “i siromašnim muhadžirima koji su iz rodnog kraja svoga protjerani i imovine svoje lišeni, koji žele da Allahovu milost i naklonost steknu, i Allaha i Poslanika Njegova pomognu – to su, zaista, pravi vjernici.” (El-Hašr, 8.)
I samom Allahovom Poslaniku, Muhammedu, a.s., bilo je teško kada je napustio Mekku. Izlazeći iz Mekke, okrenu se prema njoj i rekao: “Tako mi Allaha ti si mi najdraži dio zemlje, da me tvoji stanovnici nisu istjerali iz tebe, nikada nebi nastanio neki drugi dio.”
Kada su on i njegovi ashabi, došli u Medini, dugo su čeznuli za Mekkom. Vidjevši njihovu žudnju za rodnom grudom Allahov Poslanik, s.a.v.s., obrati se Allahu moleći Ga: “Bože učini nam Medinu milom i drgom kao što smo volili Mekku, ili i više.” Nakon oslobođenja Mekke neki muhadžiri su se vratili u nju, a drugi su ostali u Medini.
I mi smo imali slično iskušenje, i molimo Allaha da nas nagradi za pokazani sabur i uloženi trud.
Koliki je grijeh protjerivati ljude iz njihovih domova može se vidjeti i iz činjenice da je Uzvišeni Allah od Benu Israila uzeo obećanje da neće protjerivati ljude iz njihovih domovina i da ih neće ubijati. “I Kada smo od vas zavjet uzeli da krv jedni drugima nećete proljevati i da jedni druge iz zemlje vaše nećete izgoniti – vi priznajete da je tako i svjedoći ste.” (Sura Bekare, 84.)
Ovaj ajet nam ukazuje da kao što je u čovjeku usađena ljubav prema vlastitom životu isto tako je u njega usađena ljubav prema domovini. Ljubav prema domovini je Allahova blagodat, pomoću koje čovjek doživljava smiraj i pronalazi volju i snagu da svoju zemlju izgrađuje. Istinski graditelji svoje domovine, iskreni borci za nju i njen prosperitet ostaju u stalnom sjećanju ljudi i dobijaju vječnu nagradu od Uzvišenog Allaha.
Allahov Poslanik kaže: “Kad čovjek umre, prestaju sva njegova djela, osim u tri slučaja: ako ostavi trajno dobro djelo (vakuf), ako ostavi znanje kojim se drugi koristi i ako ostavi dobro dijete koje će za njega moliti.”
Ako dublje razmislimo o ovom hadisu vidimo da se ova trajna nagrada ustvari obećaje onom ko učestvuje u izgradnji svoje domovine, bilo da se taj njegov doprinos ogleda u materijalnoj izgradnji domovine tako što ostavlja trajnu sadaku tj. vakuf kroz izgradanju puteva, vodovoda, džamija, škola isl. Ili da je čovjek dao doprinos razvoju svoje domovine kroz njeno intetelektalno napredovanje tako što je druge poučavao i obrazovao ili je dao svoj doprinos napretku države kroz ostavljanje iza sebe čestitog potomstvo koje je on odgojio pa su oni postali korisni članovi društva.
Svako od nas može provjeriti stepen svoje ljubavi prema domovini kroz primejnu prinicipa koji od na straži da uvijek dajemo prednost općoj koristi (javnom dobru) nad ličnim koristima i interesima. Ovo pravilo se odnosi na naše vođe, predstavnike bile koje vrste vlasti kao i na obični svijet.
Šta to praktično znači za jedne i za druge?
Naši predvodnici trebaju znati da se ljubav prema domovini ogleda kroz izvršavanje preuzetih obaveza i čuvanju njenih bogastava i reesursa, a ne njihovom krađom ili upropaštavanjem. Neopravdanim uzimanjem ili prisvajanjem tih dobara ustvari uzima se hak (pravo) svih nas i ste strane to je teži grijeh nego da se uzme od jedne osobe jer su na taj način svi ljudi oštećeni.
Što se tiče obaveza običnih ljudi, koji nisu ni na kakvim položajim, oni trebaju pomoći svojim predstvnicima koje su izabrali da odgovorno obavljaju svoje funkcije. Kada pogledamo odnos ljudi prema njihovim pretpostavljenim u bilo kojem segmentu života, politici, vjeri, firmi i preduzeću, ako pogledamo taj odnos ljudi vidjet ćemo da obično oni koji su bliski tim našim predstavnicima oni ih hvale i u zvijezede okivaju, a drugi ih opet kude i lopovima proglašavaju. Vrlo malo je onih koji nastoje objektivno govoriti o svojim predstavnicima. Šta od nas vjera traži, kako da se postavimo prema našim pretpostavljenima?
Vjera nam nalaže da našim pretpostavljenima savjete upućujemo. Dakle, treba da im ukazujemo na njihove greške i upućujemo ih na dobro, a najbolje je da to činimo tajno, ne pred drugima. Poznato je pravilo da onaj ko ukazuje na grešku tajno on savjetuje, a ko to čini javno on sramoti. Cilj nam treba biti popravljanje stanja a ne dokazivanje svoje pameti, superiornosti ili iznošenje „prljavog veša“ u javnost. Ako pak nismo u stanju da se približimo našim predstavnicima i da ih savjetujemo onda imamo drugu mogućnost koja je pred nama, a to je da upućujemo dove Uzvišenom Allahu da ih pomogne i popravi. Kod nas je dova po našem rezonu rezervisana samo za najbliže. Da li smo ikada razmišljali da su nam naši pretpostavlejni tako bliski, a da nismo u krvnom ili interesnom srdodstvu?
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Najbolji vaši predvodnici su oni koje volite i koji vas vole i za koje vi dove upućujete i koji za vas dove upućuju, anajgori vaši prethodnici su oni koji vas mrze i koje vi mrzite, koji vas proklilju i koje vi proklinjete.” (Muslim)
Imam Ahmed je rekao: “Ja – i danju i noću- upućujem dove za njega (vladara) da mu Allah podari uspjeh i smatram to svojom obavezom.”
Fudajl ibn Ijad je govorio: “Kada bi znao da imam dovu koja mi je primjeljena, ja bih je odredio samo za vladara. “Pa mu je rečeno: O Ebu Alija, objasni nam to. “Ako bi tu dovu iskoristio za sebe, ona nebi više nikog obuhvatila (tj. samo bi ja imao korsiti od nje), a ako bi je odredio za vladara onda bi on bio bolji, a sa njegovim popravljanejm popravili bi se i ljudi i zemlja.”
Molimo Uzvišnog Allaha da nam sačuva našu domovinu i nas u njoj!
Piše: mr. Ahmed ef. Purdić / Stari Ilijaš, 26.2.2016. godine
