Naslovnica BIH Emir Pirić je odrastao u SOS dječijem selu, a danas je vlasnik...

Emir Pirić je odrastao u SOS dječijem selu, a danas je vlasnik IT kompanije

Buregdzinica Tepsy Ilijas Dstore Ilijas

Put do uspjeha popločan je mnoštvom nepredvidivih izazova i neuspjeha. Nemoguće je stvoriti nešto, a da na tom putu ne naiđete na poteškoće i nepredviđene situacije.

Upravo je ovo na svojoj koži najbolje osjetio Emir Pirić, nekadašnji štićenik SOS dječjeg sela, a danas vlasnik uspješne IT kompanije sa sjedištem u Sarajevu.

Sa 26 godina na plećima prošao je upravo put od trnja do zvijezda. Odrastajući kao dijete bez roditeljskog staranja u domu na Mojmilu, brzo se uklopio u svoje novo “gnijezdo” i već sada jedan dječiji san pretočio u javu. Ovo je priča o njemu.

Emire, kako je izgledao vaš životni put i o čemu ste maštali kroz djetinjstvo?

U SOS dječje selo sam stigao kao novorođenče sa nepunih 18 mjeseci. Kasnije sam došao u porodicu u kojoj je bilo dvoje starije djece. Vremenom se naša mala zajednica proširila i bilo nas je osam – sedmero djece i jedna žena lavljeg srca!

To je osoba kojoj dugujem sve na ovom svijetu, žena sa velikim srcem i emocijama. Da sam imao mogućnost nakon rođenja da biram majku, mislim da bolju od nje odabrao ne bih. Njeno ime je Fikreta.

Kroz odrastanje imao sam mogućnost treniranja raznih sportova, kao što su taekwondo, plivanje, skijanje, košarka, tenis, nogomet i slično.

Za koji god bi se sport odlučio, uspijevao sam jako brzo da savladam osnovne pokrete, jer mi je bio san da postanem slavni sportista neovisno o kojem se sportu radi. Najveću strast sam imao prema nogometu, gdje sam postigao zapažene rezultate.

Nakon završetka srednje škole i završene prve godine fakulteta, dobio sam priliku da se oprobam u jednoj od nižih evropskih nogometnih liga koja je bila na profesionalnom nivou. Tamo sam proveo godinu dana i to je za mene bilo jedno veliko iskustvo.

Shvatio sam koliko je sport u drugim europskim zemljama napredniji u odnosu na našu zemlju. Nakon toga, odlučio sam se vratiti u našu zemlju, gdje sam igrao u najvišem rangu. Ipak, jako brzo sam shvatio da mnogo veće uspjehe mogu ostvariti kroz školovanje, edukaciju i poslove.

Nakon završene srednje škole sam se dvoumio između nekoliko fakulteta, ali me je ljubav za sportom usmjerila ka upisivanju Fakulteta sporta i tjelesnog odgoja, na kojem sam i diplomirao.

U tom trenutku sam mislio da je ovaj fakultet pravi izbor za mene, ali me život odveo u potpuno drugom pravcu. Sada imam dvije velike ljubavi – sport i IT.

Ko je bio vaša najveća podrška kroz odrastanje u uslovima života kakve ste imali?

Kao što sam naveo ranije, moja majka Fikreta i SOS porodica su mi bili najveća podrška. Također, pored toga imao sam i veliku podršku prijatelja i zaposlenika SOS-a kroz školovanje, stipendiranje i sve ostalo što je bilo potrebno.

Ne mogu da ne spomenem svoju dragu Dinu, bivšu uposlenicu SOS dječjeg sela. Pored mame Fikrete, ona je također pružala nesebičnu podršku uz moje odrastanje i sazrijevanje i ponašala se kao druga majka.

Za uzore sam većinom imao poznate sportiste. Najvise sam pratio nogomet, ali sam bio uključen i u ostale sportove. Volio sam gledati NBA i velikog Kobea, tenis i Federera. Uvijek sam volio gledati ljude koji su uporni i vrijedni i koji su iz ničega napravili nešto.

Odrastajući sam sazrijevao i sve sam više zamišljao kako bih se ja snašao u poslovnom putu. Bio sam fasciniran ljudskim legendama i ljudima koji su napravili promjene u svijetu.

Ljudima koji su svoje ogromne kompanije podigli iz garaža, a nisu imali bukvalno ništa. Imali su sličan zivot kao što mladi imaju u Bosni i Hercegovini i to je razlog zašto mladi i odlaze.

Međutim, ja sam kao uzor bas gledao te ljude i vodio se njihovim ciljevima, kao što i dan danas radim. Odustajanje i odlaženje nikad nije bila opcija za mene.

Imati IT kompaniju u današnje vrijeme zvuči kao hrabar korak. Kako ste došli do te ideje?

Oduvijek sam imao veliku strast prema IT sektoru, a počela se javljati u toku srednje škole. Tada sam često slobodno vrijeme provodio za kompjuterom pokušavajući da kreiram web stranice, da obrađujem fotografije i slično, što mi je do tada bilo u potpunosti nepoznato.

Igrice su me također zanimale, a ponajviše to kako se prave, na koji način funkcionišu i slično. Znao sam neke osnove po pitanju svega toga.

U četvrtom razredu srednje škole smo imali jedan predmet, gdje smo imali zadatak da napravimo naše malo preduzeće, sa svim sektorima koje inače treba imati. Ja sam odabrao da vodim IT sektor, gdje sam se još više približio tom svijetu.

S obzirom da je moja struka totalna suprotnost od svega toga, bilo je jako interesantno, ali i neophodno, da promijenim profesiju. Nažalost u današnjem svijetu je sve manje pravih sportista i sve manje stabilnih i sigurnih poslova u toj struci.

Tokom dosadašnjeg radnog iskustva u različitim sektorima, stekao sam širinu stručnog znanja, ali i uvidio značaj multidisciplinarnih timova u pronalaženju inovativnih i alternativnih rješenja.

Naučio sam o važnosti međuljudskih odnosa u poslovnom okruženju i osjećam da sam u velikoj mjeri razvio komunikacijske vještine radeći kao član mnogih timova kroz školovanje, volontiranje i poslovne zadatke.

Sve to me je dovelo do liderskih sposobnosti koje sada posjedujem i uspješno provodim u svojoj kompaniji. Nakon svega stečenog odlučio sam se upravo na taj potez da i ja probam izgraditi nešto veliko.

Iskreno vjerujem da sam svojim trudom, radom i znanjem uspio da postavim temelje IT kompanije ZiP Tech, koju sam osnovao zajedno sa svojim prijateljem. Sjedište kompanije je u Sarajevu i kompanija je u enormnom rastu. Za manje od šest mjeseci koliko ona egzistira, imala je veliki broj projekata i 20+ zaposlenika.

Cilj nam je nastaviti vrijedno raditi i truditi se kao i do sada, te davati i više od maksimuma u svakoj minuti svog rada. Pokazati i dokazati da imamo jako stručno osoblje koje može ispuniti svaki mogući zadatak i kreirati sve ono što možemo da čovjek može zamisliti u svojoj glavi.

Također, svoje znanje i vještine nastojim prenositi na ljude iz okruženja, odnosno na mlađe generacije i na zaposlenike naše firme. Naravno da tu još ima prostora za napredak i da uvijek ima nešto novo da se nauči, no sve u svemu jako sam zadovoljan.

Što se tiče širenja biznisa na druga trzista, to je neizbjeżno. Već smo uveliko u planovima za ovu 2023. godinu. Pripremamo velike stvari, ali ne bih sad baš da sve otkrivam.

Vama ću otkriti jedan mali detalj, a to je da želimo i radimo na tome da ZiP Tech postane jedan veliki i poznati brend. Da privučemo što više projekata kako bi mladim ljudima pružili mogućnosti u njihovoj budućnosti.

Pored svega toga smo postali i donatori SOS-a, što je jedna jako interesantna priča na koju sam jako ponosan. Kao neko ko je boravio tu, odlučio sam da pomažem mladima i djeci bez roditeljskog staranja.

Osjećam se preponosno i uistinu najveći cilj mi je da budem velika podrška SOS dječjem selu i da im se na taj način koliko-toliko odužim. Nadam se da ću jednog dana ispred svoje kompanije postati njihov veliki partner i da ću pomoći svoj djeci i mladima da skroje dobru i uspješnu budućnost.

Šta biste poručili mladima koji koji imaju sličan san poput vašeg? Koja bi bila vaša poruka njima kako bi ostali u Bosni i Hercegovini i svoju karijeru gradili upravo ovdje?

Ovim razgovorom želim da budem primjer i zauvijek pružam pomoć mladima da ostvare svoje snove. Svojim primjerom im želim pokazati da ne treba odustati od svojih snova.

Osnivanjem kompanije sam, između ostalog, zacrtao sebi jasan cilj. Želim da zaposlim što veći broj ljudi iz naše zemlje. Sa svakim projektom koji dobijemo zapošljavam nove ljude i ti trenuci su zaista najbitniji za mene. Tada sam najponosniji na sebe.

Želim da pružim priliku svim mladima u našoj firmi, da zapošljavam i one bez iskustva, želim da prenosim znanje koje imam, ali i da se zajedno sa svojim uposlenicima kontinuirano edukujem u ovom sektoru, tako da bi bili u korak sa svjetskim IT kompanijama.

Moja poruka za mlade je da ostanu u BIH. Prilika će se ukazati danas ili sutra. Ako se ne ukaže, stvorite je sebi. Hajde da zajedno gradimo zemlju snova u kojoj želimo da živimo.

Također, srce mi je ogromno i preponosan sam jer je SOS na mom primjeru pokazao o kakvoj se zapravo organizaciji radi. Zajedno smo napravili jednu jako lijepu priču, koja treba da se čuje u čitavom svijetu i da bude primjer svim mladima. Želim da svim partnerima SOS-a pokažem koliki značaj ima pomoć djeci i mladima u ovakvom obliku brige.

Pored toga, poručio bi da je u svakom uspjehu najbitnija volja, u kombinaciji sa talentom i disciplinom. Mislim da je to dobitna kombinacija za uspjeh u bilo kojem polju. NIkad ne treba odustajati od zacrtanog cilja.

Život je jako nepredvidiv i težak. Ima puno uspona i padova, ali iz svega lošeg se može naći nešto dobro što te može poslati na bolji put. Ako se ne ostvari određeni san, treba ići dalje i tražiti nešto što vam više “leži” u tom momentu.

Smatram da se sve u životu dešava sa razlogom. Vjerujem da svaka osoba na planeti ima svoje vrijeme i neki dar koji može iskoristiti u tom vremenu i momentu.

Imam jedan citat kojim se svakodnevno vodim i koji je uvijek bio “pinnovan” u mom mozgu i kada nisam imao ovako uspješne rezultate iza sebe, a on glasi “Samo nebo je granica”!

(klix.ba/Razgovarao: Salko Grebović)