Fahrudin Kučuk je bosanskohercegovački književnik orijentiran u najvećoj mjeri ka dječijoj književnosti, a motivacija mu je njegova kćerka Aida, koja je ubijena kada je imala pet godina.
Ubio ju je geler od granate na samom početku opsade Sarajeva. Danas, 21. decembra, na Aidin rođendan, objavio je emotivnu ispovijest, posvećenu njoj, ali i svoj djeci svijeta koja su ubijena. Njegovo pismo objavljujemo u cijelosti:
(za svu djecu svijeta koja su ubijena)
Danas bi napunila trideset i osam godina:
Aida, kćeri moja,
Trideset i dvije godine ne mogu ti čestitati rođendan, a tako bih volio.
Volio bih da te uzmem za ruku i šetamo, da uživam u razgovoru kako to samo mogu tate i kćerke. Ti da se smiješ, da koračaš kroz život sa ljubavlju samo tebi znanoj.
Volio bih da ti čestitam rođendan, i jako zagrlim, da osjetim miris koji samo dijete može imati.
Možda bi na ovaj rođendan došla sa sa svojim malenim, kćerima i sinovima, na ponos tvom tati.
Da budem djed, tijelu tvoga tijela, da ih nosim na leđima i govorim stihove decembarske.
Velike bijele pahulje da nam krase našu šetnju, prekrivenu mekoćom ljubavi koju mogu osjetiti samo kćerke i tate.
Tražio bih u tvom liku ogledalo Tvoje mame, u unucima moj hod i dječiju maštu.
Trideset i dvije godine zamišljam, budan sanjam, sve tvoje probleme, prve ljubavi i leptire koji te dodiruju po stomaku.
Nisam saznao kako je biti budan, dječije bolesti i temperature zajedno da istrpimo. Da se i ja tebi ponekad izjadam, jer samo kćerka može tatu da razumije.
Aida, kćeri moja,
trideset i dvije godine se pitam, gdje si, da li ti je hladno, plačeš li, da nisi ljuta na svog tatu što te nije zaštitio.
Decembar je i tvoj je rođendan, ne popušta me želja da te sanjam, da mi u san dođeš.
S mekim pahuljama u rukama, rumena lica i željom da se još jednom sankama spustimo niz strminu moje i tvoje ulice.
U sjećanju mi je melodija tvog glasa, glasa koji je poput ptičijeg pjeva uveseljavao tvog tatu. Pitanja i odgovori kao zagonetke tvog odrastanja nije dugo trajala.
Poruka:
Želim svim srcem, da nikad, više nikad, ni jedno dijete ne zaplače, niti ostane bez prava na život.
Volite djecu i živite za njih, roditelji nek’ ne brinu, djeca u snu ozbiljno rastu.
Na Aidin rođendan, večeras u 18 sati, poklanjamo djeci Sarajeva, u Vogošći, KSC, premijeru muzičke bajke za djecu Kome treba pozorište?.
Računajte da je žvot najljepše što nam može da se desi, a ti si ono što jesi, ostani dijete zauvijek jer tako ima nade za nas.”
(radiosarajevo.ba)
