Poslije punih 57 godina jedan znatiželjni klik mišem na Facebook opciju “Poznaješ li ove ljude” povezao je brata i sestru Marijanu i Dragana.
Cijela situacija, da priča dodatno dobije na čaroliji, odvila se na ovoj društvenoj mreži dan uoči Badnje večeri prije šest godina, pa je ovo dvoje rođenih Zeničana, koji su gotovo cijeli život znali jedno za drugo, ali se nikad nisu sreli, dobilo najbolji dar za Božić.
“Vrlo brzo nakon mog rođenja roditelji su se rastali, razloge ne znam, ali donesen sam već kao beba u selo Živinice južno od Tuzle, gdje se moja majka Šefika našla s jednim finim čovjekom Družianijem Kletom, koji me othranio i prihvatio kao svoga. Imao sam lijepo djetinjstvo, ali uvijek me kopkalo zbog čega svi u kući imaju isto prezime, a ja sam jedini Škvara. Takva su bila vremena, niko se nije smio puno raspitivati”, rekao je Dragan u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju prije šest godina.
Kako je kazao tom prilikom, tek 1961. godine, kao dječak od 11 godina, čuo je kako ima devet godina mlađu sestru. Otkrila mu je to tetka koja je živjela u Zenici, gdje bi ponekad odlazio na vikende.
“Zove ona mene kad sam pošao kući. Mislim, dat će mi čokoladu ili neku sitnicu, kad ona kaže: ‘Sine, imaš sestru Marijanu kojoj su sada dvije godine.’ Da sam znao što me u životu čeka, pitao bih za detalje, ali u ono doba djeca nisu smjela postavljati puno pitanja.
Godine su prolazile, a koga god bih pitao, nije mi znao kazati gdje je Marijana ili kako doći do nje”, govori Dragan, kojeg je posao poslije odveo u Austriju, gdje je u Klagenfurtu sreo i oca, ali mu nikad nije spomenuo sestru, a on nije imao snage pitati ga.
Marijani je pak informaciju o bratu otkrila majka kad je imala 10 godina.
Pitala sam mamu ko je to, a ona mi je otvoreno priznala kako taj dječak i ja imamo istog oca, ali da nema nikakvih informacija gdje se nalazi”, priča Marijana, koja se upravo kao i Dragan tokom života često raspitivala za brata kod poznanika u Zenici, koji bi mogli znati više, ali niko joj nije davao korisne informacije.
Sudbonosni klik
Prošao je za oboje dobar dio životnog vijeka, no tek je moderna tehnologija omogućila da se prvi put zagrle.
“Stigli računari, pa i taj Facebook. Svi su ga otvorili pa rekoh – i ja ću. Tražio sam sestru, ali bio sam siguran kako je neću naći po imenu jer se sigurno udala.
I jednog dana ponudi mi se opcija “Poznajete li ove ljude”. Malo gledam i pozornost mi privuče profil pod imenom Zana Tadić. Ne znam ko je to, mlada djevojka je u pitanju, ali znam da mnogo Tadića živi oko mene u Zenici.
Dodam je za prijatelja, ali bilo mi je nezgodno pisati joj jer je mlađa osoba, znate što se sve događa po internetu”, prisjeća se Dragan trenutaka koji su prethodili sudbonosnoj poruci koja mu je stigla već nakon nekoliko sati: “Čika Dragane, moja majka se djevojački prezivala kao vi, a ima i brata kojemu je ime Dragan.” Bila je to Marijanina kći.
“Grlo mi se osušilo, odem se napiti vode, hvata me nervoza. Ali pomislim – sumnjivo mi je sve to, možda se neko igra sa mnom. Kad kaže ona: ‘Mama živi prekoputa, zovnut ću je da dođe.’
Na njoj moj otac u mlađim danima – prisjeća se “pronađeni brat”.
Prvi susret oči u oči
“Ako je ovo i tvoj otac, onda smo brat i sestra”, napisala mu je Marijana. Usljedili su intenzivni telefonski razgovori i planiranje susreta jer trebalo je nadoknaditi sve propuštene godine.
“Prvi telefonski razgovor bio je težak, nikako se nisam mogla osloboditi ni početi pričati.
Kad sam počela više pisati i razgovarati, bilo mi je predivno i jedva sam čekala da se vidimo, srcu mi je odmah prirastao”, govori za Slobodnu Dalmaciju Marijana, koja je bila “zatočena” u Njemačkoj jer ju je nakon operacije kuka čekala operacija kičme, pa je Dragan bio taj koji je morao na put.
Ali on je bio bacio putovnicu jer se zarekao kako više neće napustiti Bosnu i Hercegovinu, no u ovom slučaju, kako kaže, krenuo bi i pješice.
Konačno, brat i sestra susreli su se nakon 57 godina, u Freiburgu.
“Dođem do vrata, a gleda ona u mene kao u kip, potpuno u šoku”, priča Dragan.
“Nikad ga nisam vidjela osim na jednoj fotografiji kad je bio dijete od pet godina. Ali u tom trenutku vidjela sam sliku svoga oca pred sobom”, ispričala je Marijana tom prilikom.
Riječima to ne mogu opisati. Ako sam ikada imao strah u životu, u tom trenutku neka blagost me je prošla, zaplakao sam.
Kad nemaš novca u džepu, svaki novčić ti je kao dobitak na lotu. Bio je ovo prst sudbine, zvali vi to Bog ili kako god, sto puta sam se uvjerio da postoji neka viša sila.
Zahvalan sam mu jer su u tom trenutku sve moje brige bile kao rukom odnesene”, zaključio je Dragan na kraju razgovora.
(radiosarajevo.ba)
