Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, u prošloj godini usvojeno je samo 35 djece u zemlji. Ovaj broj je zanemariv u poređenju s ukupnim brojem djece bez roditeljskog staranja, koji iznosi 1013 usvojenika pod skrbništvom domova. Ovaj jaz između broja usvojenika i djece koja su u sistemu skrbništva postavlja pitanje zašto samo oko 3,5% djece dobije priliku za trajni dom.
Jedan od problema je nepostojanje jedinstvene baze podataka o porodicama koje žele usvojiti dijete. Nepostojanje registra potencijalnih usvojitelja dodatno otežava praćenje statistika jer se porodice mogu prijaviti u više centara za socijalni rad.
Osim toga, proces odobrenja za usvojenje uključuje stručno mišljenje koje donose psiholozi, pedagozi, socijalni radnici i drugi stručnjaci. Dijete se smatra “podobnim” za usvojenje nakon što se utvrdi da nema izgleda za odrastanje u svojoj biološkoj obitelji.
Usvojitelji također moraju proći kroz proces odobrenja i ispuniti određene uslove, uključujući dobnu granicu i zdravstvene uslove.
Naime, potencijalni usvojilac može biti isključivo osoba koja je u životnoj dobi od 25 do 45 godina i koja je starija od usvojenika najmanje 18 godina. Usvojiocu, također, ne smije biti oduzeto roditeljsko staranje, ograničena ili oduzeta poslovna sposobnost, ne smije biti kažnjavan, niti pod istragom, zatim bolovati od bilo kakvih oboljenja koja se mogu odraziti na život i zdravlje djeteta.
No, ipak, za ovakvu vrstu usvojenja potrebno je prethodno odobrenje Federalnog ministarstva rada i socijalne politike.
U konačnici je put do dječijeg zagrljaja dug i spor, ako se uzme u obzir sami proces adaptacije u trajanju od šest mjeseci, a koji, shodno, dolazi tek nakon što se utvrdi da su ispunjeni svi prethodno navedeni uslovi propisani Porodičnim zakonom.
