Kao roditelj djeteta koje ima dijabetes tip 1 prinuđen sam da kupujem senzore za kontinuirano 24-časovno mjerenje nivoa glukoze, jer oni koje moje dijete dobija o trošku države nisu ni izbliza dobri kao oni koje, nažalost, kupujem na crno. Ministar sam i priznajem da ću za svoje dijete sve da uradim, pa i da kupujem praktično na crno od ljudi koji ih nabavljaju iz inostranstva, jer ti u Srbiji nisu registrovani. Prihvatio sam funkciju ministra upravo i zato što sa ove pozicije želim da pomognem svoj djeci dijabetičarima u Srbiji, a ima ih oko 1.000, da se vidi i čuje s kakvim se problemima bore. Ne želim da me sutra moje dijete pita: “Šta si uradio i za mene i za sve nas dijabetičare, a sjedio si u Vladi Srbije?! – kaže za Kurir Husein Memić, ministar turizma i omladine Srbije.
Memić sa suprugom i troje djece živi u Novom Pazaru, a u Vladu je ušao u oktobru 2022. Bolest djeteta bila je tas na vagi koji je presudio da prihvati funkciju u Nemanjinoj 11. Praktično do juče nije ni znao šta zapravo znači dijabetes i davanje insulina, a kad je ova muka došla i u njihov dom, u proljeće prošle godine, Memić je krenuo u borbu za svako dijete sa ovom teškom bolešću.
U Novom Pazaru, na primjer, nema ni dječijeg endokrinologa. Ali bar je jedna doktorkica dobila specijalizaciju iz te oblasti, pa ima nade. U školama, a to je slučaj u cijeloj Srbiji, u kojima ima i djece dijabetičara nema obučenih učitelja/nastavnika/profesora, nikoga ko bi mogao da pruži prvu pomoć djetetu koje je palo u šećernu komu. Nema ni sprejeva za prvu pomoć, pa ako dijete padne, pitanje je šta će biti s njim dok ne stigne Hitna pomoć. Edukacija je posebna priča. Niko ne podučava nastavni kadar, ali ni djecu kako da se ponašaju i ophode prema đacima koji imaju šećernu bolest. Znate li da me jedna majka u Novom Pazaru, čija je kćerka sedmi razred, moli da joj pomognem da je premjesti u drugu školu jer djevojčica ne može više da podnese zadirkivanje djece da je čipovana, samo zato što nosi senzor, koji je obično na nadlaktici, stomaku, sredogruđu. A jednog dječaka, takođe iz Novog Pazara, zovu narkomanom jer mora da ide u WC da sam sebi daje insulin – naglašava Memić.
Dodaje da je dovoljno samo da pogledamo kako je to regulisano u nekim evropskim zemljama i uradimo isto.
A sa senzorima sistema za kontinuirano praćenje nivoa glukoze u krvi, naglašava Memić, posebno je čudna priča.
Registrovani su, prema podacima sa sajta Agencije za lijekove i medicinska sredstva Srbije, senzori tri proizvođača, a o trošku RFZO mogu da dobiju senzor jednog proizvođača svi maljoletni koji imaju dijabetes tip 1. Međutim, ti senzori su prilično vidljivi ispod kože, odnosno gabaritni, ocrtavaju se, što djeci smeta, osjećaju se kao obilježeni. A i neophodna je kalibracija krvlju, teže mi je da ga namjestim djetetu. Zato i sam, kao i svi koje znam a da imaju dijabetes tip 1 oni ili njihova djeca, kupujem senzore koji su se pokazali najboljim, a koji nisu ni registrovani u Srbiji. Nema mučenja s kalibracijom, mogu tri telefona da budu povezana sa senzorom, pa supruga i ja, ali i učiteljica u svakom momentu možemo da vidimo kolika je vrijednost šećera mog djeteta i da reagujemo ako treba. Evo, neku noć do pola dva nisam spavao ovdje u Beogradu, a ni supruga u Pazaru, dok djetetu šećer nije spao sa 22, na koliko je bio skočio – kaže Memić.
Ministar dodaje da ih nabavljaju od ljudi koji ih donose iz inostranstva ili kad neko ode u Francusku, Njemačku… donese i sebi drugima.
Jedan senzor, koji traje 15 dana, plaćam 70 eura. I to je super cijena, jer su i skuplji. Nije mi problem da za svoje dijete dajem 140 eura mjesečno, ali, nažalost, mnogi roditelji u Srbiji to ne mogu da priušte. I zato smatram da bi trebalo i ti senzori da budu dostupni za djecu o trošku države. Postoji i druga opcija, kao što je to regulisala Crna Gora – kupiš u inostranstvu i država ti refundira – naglašava Memić i dodaje:
Razgovarao sam o svim ovim problemima i s ministarkom zdravlja prof. dr Danicom Grujičić i ona mi je obećala svu pomoć, na čemu sam joj neizmerno zahvalan. I u stalnoj smo komunikaciji kako bismo riješili probleme. Interesovao sam se i u predstavništvu firme koja proizvodi te senzore zašto nikad nisu ni pokušali da s tim proizvodom dođu na tržište Srbije, za početak da ga registruju, ali mi se tu desilo nešto što u životu nije – ni na jedno konkretno, pa ni najobičnije pitanje nisam dobio odgovor. Ništa mi nije jasno, ali znam da želim da pomognem i svom i svakom drugom djetetu. Vreme je da ova djeca postanu vidljiva, da im se posvetimo i da im omogućimo najbolje terapije.
ŠTA SU SENZORI
– 24 sata dnevno mjere nivo šećera u krvi
– donijeli revoluciju za dijebetičare, jer nema stalnog bockanja
– alarm se aktivira ako nivo glukoze padne/poraste ispod/preko određene granice
– povezan je sa čitačem ili u boljoj varijanti mobilnim telefonom, koji pokazuje vrijednosti glukoze
– pamti vrijednosti glukoze neko određeno vrijeme
– stave se na nadlakticu/stomak, sredogruđe…
– kalibracija (baždarenje) može da se radi pomoću krvi, ali naprednije varijante su bez toga
– veličine su kao kovanica dinara i veći
– uglavnom su i vodootporni
(hayat.ba)
