Među devet žrtava genocida počinjenog u Srebrenici 1995. godine, koje su u junu prošle godine ekshumirane na lokalitetu Dobro Polje, općina Kalinovik, nalaze se i posmrtni ostaci Elvira Muminovića.
U momentu smrti imao je samo 17 godina, a nestao je na području Konjević Polja, 13. jula 1995. godine. Nakon 27 godina, njegovi nekompletni posmrtni ostaci bit će ukopani na kolektivnoj dženazi ove godine u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
Porodica Muminović je prije rata živjela sretan život u selu Barakovići, mjesto pored Drine na području općine Srebrenica. Sretan život četveročlane porodice prekinuo je rat 1992. godine. Kuću su napustili 9. maja 1992. godine. Prešli su u drugo naselje u kojem su bili do aprila 1993., a nakon toga su protjerani u gradsko jezgro Srebrenice.
O životu tokom rata, teškim trenucima, razdvajanju porodice, a kasnije i traganju za kostima najmilijih, za Anadolu Agency (AA) pričao je Almir Muminović (48), brat ubijenog Elvira. Vratio se na prijeratno ognjište. Tamo sada živi sa majkom, suprugom i dvoje djece. Kako je kazao, u Srebrenici su živjeli do jula 1995. godine.
– Tu smo bili ja, majka, otac i mlađi brat. Tada je imao 17 godina. Bio je tri godine mlađi od mene. To se promijenilo u julu iste godine. Moj brat je ranjen od prvih granata koje su pale na Srebrenicu.
Ranjen je u parku, pored robne kuće. Nije zadobio teške povrede, ali veći problem je bio što su ga pogodile kosti lobanje njegovog druga. Iz njegovog tijela sam izvadio oko 18 koščica. Zbog te rane i njegovog stasa nije htio ići u Potočare. On i ja smo krenuli preko šume, a majka i otac Hasan su otišli za Potočare. Ne znam ni kad smo se rastali s njima – prisjetio se Almir za AA.
Sa hiljade drugih muškaraca i dječaka pokušavali su preko šume doći do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja.
– Brat i ja smo bili zajedno do prve veće zasjede, poznate kao ‘Bukva’. Tu smo, u sumrak, sjedili jedan pored drugog. Kada je zapucalo, ja sam legao. Kada je stalo, tražio sam ga ali ga nisam mogao naći. Tada smo se posljednji put vidjeli.
Dok smo tu sjedili i pričali, on je govorio da bi se trebali razdvojiti, u slučaju da neko bude ranjen, nećemo ostaviti jedan drugog i onda to nije dobro. Kasnije sam čuo neke priče da je viđen kod Konjević Polja i da nije htio da se preda. Meni je govorio da se nikada neće predati, bojao se, bio je visok i ranjen. Govorio je ko će mu vjerovati da nije ranjen u borbi – ispričao je Almir.
Od tada pa do nedavno o bratu nije čuo ništa. Međutim, nadu da je možda nekim čudom preživio i da je negdje prekinuo je poziv koji je dobio iz Gradskih grobalja Visoko.
– Nedavno sam obaviješten od Gradskih grobalja Visoko da je DNK analizom potvrđen njegov identitet. Otišao sam tamo da to potvrdim. Vidio sam njegove posmrtne ostatke. Nažalost, to je nekompletno tijelo, ali veći dio kostiju ima. Kada sam dobio tu informaciju, osjećao sam se kao da sam prije sat saznao da ga više nema, da je ubijen. Kao da se tek sada desilo. Kasnije mi je možda bilo i malo drago. Svima nam je drago kada nađemo nekoga od naših, da ih ukopamo – izjavio je Almir za AA.
Imao je priliku da ode iz Srebrenice, da negdje drugo radi i živi, međutim, nije to uradio.
– Imao sam priliku da negdje odem, to me držalo da ostanem ovdje. I eto, dočekao sam trenutak da ga ukopam, da se zna gdje mu je mezar. Da moja djeca znaju gdje je ukopan. Teško je. Ali konačno da mu klanjamo dženazu kako to dolikuje – ispričao je Almir.
Elvirovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici na lokalitetu Dobro Polje kod Kalinovika.
– To je najudaljenija grobnica u kojoj su pronađene žrtve genocida počinjenog u Srebrenici. Oni su faktički pobacani pored puta, u neku provaliju pored rijeke. Vjerovatno je dio kostiju, koji nisu pronađeni, odnijela ta rijeka. Najteže u svemu tome mi je palo kada sam čuo gdje je pronađen. Zbog toga što svi znamo ko je djelovao na tom području. Pronađena je samo jakna koju je imao na sebi. Ona je istruhla i jedan dio rajfešlusa – ispričao je Almir.
Brata se sjeća kao mirne osobe koju su svi voljeli.
– Bio je miran, dobar. Otkako je pronađen javljaju mi se njegovi drugovi iz škole. Čak sam uspio doći i do neke njegove fotografije iz školskih dana. Sve ove godine otkako ga nema, nadao sam se, kod svakoga postoji ona mala doza nade, da se možda negdje sakrio, da je negdje otišao…
I kada sam saznao da je ubijen, najteže mi je što nije doživio ovo vrijeme, da se najede. U ono vrijeme, u vrijeme rata u Srebrenici, bio je dječak u razvoju. Bio je uvijek gladan. Mnogo puta se desilo, kada vidimo kako on slatko jede, mi odustanemo i prestanemo, da njemu ostane više. Bio je dobro dijete. Svi koji su ga znali, voljeli su ga – stakao je Almir.
Elvir će biti ukopan u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari gdje je 2008. godine ukopan i otac Hasan.
– Otac je bio sa majkom u Potočarima. Tu je odvojen od nje i ubijen je. Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni u dvije sekundarne grobnice oko Zvornika. Ukopali smo ga 2008. godine – rekao je Almir.
On je bio jedan od onih sretnih koji su uspjeli preživjeti “put spasa” ili “put smrti”, kako ga mnogi nazivaju. Almir je na slobodnu teritoriju izašao 6. augusta 1995. godine.
– Dugo sam lutao. Propustio sam prvi proboj. Dosta sam vremena proveo blizu te linije razdvajanja, u traženju mjesta gdje možemo preći. Prešao sam sa još pet momaka – ispričao je Muminović.
(avaz.ba)
