Sa svojih 87 godina Sulejman Bilić je među najstarijim pčelarima maglajske općine.
U naselju Arnauti, MZ Ulišnjak, pored porodične kuće majke Zule, četiri decenije ima pčelinjak.
Svakodnevni dolazak do kuće koja je izgrađene oko 1910. godine i u kojoj je proveo dio svoga života, u njemu budi sjećanja.
Kada dođem do ove kuće, ne osjećam teret godina, osjećam se mlađe. Sjećam se godina djetinjstva, ovdje sam se rodio i napravio prve korake. Iz ove kuće pješačio sam 5 kilometara do škole u Maglaju i po najvećim snjegovima – prisjeća se Sulejman.
Kuću-šeperušu 1910.godine izgradio je njegov djed po majci. Priča nam da je u kući dugo živjela njegova majka sa mlađim bratom. Preselili su se nakon što je brat izgradio novu kuću u Hasanićima.
Kada sam se 80-tih godina počeo baviti pčelarstvom, kuća mi je služila kao vikendica. I tako je nešto više od 40 godina. Održavam je koliko mogu. Kuća je lijepljena zemljom, izdržljiva je poprilično. Još uvijek je očuvano ognjište sa verigama, dva hamama, odnosno banjice, sačuvana su i jedna vrata stara više od 110 godina. Ovdje se sklonim od nevremena, čuvam pčelarsku opremu – priča sagovornik maglaj.net.
Nakon osnovne škole, završio je obućarski zanat a u nekadašnjoj obućarskoj zadruzi bilo ih je dvadesetak. Kako je tih godina počela je izgradnja Natronke, polovina obućara bila je angažovana na prvim građevinskim radovima.
Na prvom dimnjaku koji se gradio, ja sam bio angažovan kao fizički radnik. Došlo je vrijeme za vojsku, a u Natronci sam se zaposlio 1957. i radio sve do 1992.godine. Kroz godine sam se usavršavao. Prvo sam završio školu za papirničara, a kasnije i za VK hemičara i cijeli radni vijek proveo u laboratoriji – priča nam.
Zapamtio i dobre i loše, pčelarske godine
Sulejman Bilić pčelari od 1983.godine. Počeo je sa jednim društvom koje je kupio, a dva pronašao u obližnjoj šumi. I tako je krenulo. Početkom rata, u Arnautima mu je ostalo dvadesetak društava.
Ova kuća je preživjela rat, ali je zapaljena kuća komšije Ašira Hasanića. Sve je bilo devastirano, uništeno – prisjeća se Sulejman i nastavlja. – Prije nego što smo se povukli sa ovog područja, ja sam zakopao dvije velike kante pune meda. I našao sam ih poslije nekoliko godina. Medu, naravno ništa nije bilo, jer med ima neograničen rok trajanja. U poratnim godinama obnovio sam pčelinjak i imao 50 društava.
Kroz četiri decenije koliko pčelari, zapamtio je i dobre i loše godine.
Ova godina je solidna, a predhodne tri su bile katastrofalne. Dvije godine nisam izvadio ni kilogram meda. Mi pčelari po dobru pamtimo 2013.godinu. Ja sam tada izvrcao više od tone meda. Područje Ulišnjaka bilo je posebno medonosno ove godine. Drača nije medila i već sam mislio da ni ove godine od meda neće biti ništa, ali pčele su opet nešto pronašle. Priroda daje, a medile su livada i šuma, pa su prinosi zadovoljavajući u odnosu na prošle godine. Sada imam do 25 društava, smanjo sam broj kada mi je supruga umrla. Ni sa ovim brojem nije lahko, puno posla ima, a posebno kada med treba vrcati. Pčelarstvo mi je hobi, čim usija ja dolazim ovdje. Ovo mi je odmor. Volim ovaj mir, miris šume i livade. Ovako ću dok me zdravlje bude služilo, ali sam razmišljao da opet malo smanjim broj društava. Ove godine kod vrcanje su mi pomogli kćerka i zet. Posla ima, počesto nije lahko, ali kad vidim da med poteče, srce mi je puno – priča on.
Ljudi nisu svjesni važnosti pčela, neki nemaju baš ni razumijevanja za pčelare, posebno nesavjesni voćari. Neki, upozorava Sulejman, prskaju voćnjake i malinjake kada za to nije vrijeme i kada su pčele na paši.
Sjećam se velikog pomora pčela prije nekoliko godina, baš za prvomajske praznike, zbog prskanja voćnjaka na Omerdinom polju. Gledao sam ih kako dolaze do sanduka i padaju mrtve. I ja sam imao gubitke, a najveće pčelari u Liješnici i Misurićima. Ljudi nisu svjesni važnosti pčela za čovječanstvo – poručio je Sulejman Bilić i podsjetio na onu čuvenu Ajnštajnovu izreku: „Ako nestanu pčele, za četiri godine nestaće i ljudi“.
(hayat.ba)
