Zlatija Mujanović iz Snagova kod Zvornika je kao šesnaestogodišnjakinja preživjela strijeljanje u mjestu Rašidov Han.
Zlatija Mujanović više ne živi u Snagovu. Iz Banovića je ovog puta prešla 70 kilometara i došla u rodni kraj samo da bi ispričala novinarima Birna ono što je preživjela i pokazala mjesto zločina.
– Majka mi je bila trudna, trebala se poroditi. Sestra Edina je imala 14 godina. Pravdu nikada nisam dočekala. Voljela bih da se barem jedan uhvati, osudi i da se zna ko je to počinio – počinje Mujanović sa suzama u očima, koje su čini se uvijek tu, zbog prošlosti i teškog života danas.
Priča da je 29. aprila 1992. ubijeno 36 osoba u mjestu Rašidov Han, a da je ona uspjela da spasi sebe, drugu sestru i malenog komšiju, čija je porodica također ubijena, tako što ih je sakrila u poljski WC odakle su čuli pucnje i jauke.
– Kada su oni završili i kada sam vidjela da kamioni odlaze, ja sam ustala i otišla među one mrtve. Mati mi je još bila živa i tražila mi je vode. Dala sam joj vode i samo me uhvatila za prsa i rekla mi da bježim. Umrla mi je mati na rukama. Sestra je već bila mrtva – opisuje šta je vidjela kao šesnaestogodišnja djevojčica i novinarima pokazuje lokacije, dodajući da je nerado tu, te predlaže da se sa ekipom udalji na drugo mjesto na kojem će razgovarati.
Vozeći se kroz Snagovo ona govori da su na brdima okolo dan ranije bili tenkovi i narod je osjećao strah, ali nisu mogli znati šta će se dogoditi. Noći prije događaja su iz straha provodili u šumi.
– Bila je susnježica, ali spavaš u sijenu i šutiš – rekla je.
Slušali smo ih kako ubijaju
U nastavku razgovora vratila se u jutro prije ubistava, opisujući kako su ih u šumi pronašla četvorica uniformisanih vojnika koji su vjerovatno pratili žene koje su odlazile do kuća po hranu. Sjeća se da je počela da plače, ali da je krenula za ocem u selo kako im je rečeno.
– Odatle smo otišli u selo i kada smo stigli pred kuću gledam kako mi je kuća razvaljena. Počeli su onda razdvajati žene i djecu. Žene su počele zapomagati i onda su nas potjerali sve odatle. Odveli su nas do škole. Stoje njih četvorica i dolazi kamion s još četvoricom. Odvedoše nas kod Rašidovog Hana – prisjeća se Mujanović, dodajući da joj je tada jedan od vojnika opalio šamar.
Tada je, kazala je, jedna osoba rekla čovjeku za kojeg ona misli da je komandant da im je ubijen najbolji vojnik. U tom momentu ispaljen je, kako se sjeća, i rafal po zidu garaže i čula je psovke kao i da je neko rekao “sad ćete vidjeti”.
– Kako su oni počeli pucati, ja sam ovu mlađu sestru Marsihu uzela za ruku i bježale smo. Kako smo trčale vidim dvije žene ispred mene kako bježe. Jedna je držala dijete i samo sam vidjela kako je pogodio metak i ubio joj dijete u rukama. Pobjegnemo svi zajedno u WC, bio je s nama i mali Salih – ispričala je ona, dodajući da su četverogodišnjem Salihu ubijeni roditelji i petomjesečna sestra.
– On se otimao, htio je materi. Ali meni je samo bilo važno da ga spasim, da ga ne ubiju, jer su mu sve ubili. Čuli smo mi vriske, slušali kako ih ubijaju. Znali su da smo mi pobjegli i nas su tražili – opisuje, dodajući kako je čula psovke i odlazak vojnika.
Po izlasku iz skrovišta ugledala je ranjene i mrtve, među kojima su bile njena sestra i majka.
– Otac od malenog Saliha je bio ranjen. Ja sam onako kao dijete od 16 godina njega uzela i vukla, samo da ga sklonim, da ga ne vide, pa valjda ga neko spasi. Moj amidža Abdulah Mujanović je isto bio ranjen i njega sam sklonila u neki kokošinjac. Rekla sam im da će neko doći po njih i pobjegli smo u šumu, sestra, Salih i ja. Kada smo došli među narod u šumu, rekla sam im da su ostali Salihov otac i moj amidža. Toliko sam plakala da se sve orilo – ispričala je.
Mujanović govori da su tijela iz sela nakon dva dana zapaljena, a u šumi je od naroda saznala da joj je otac preživio.
– Kada su mi rekli da mi je otac živ, ničega me više nije bilo strah. Imam barem oca – prisjeća se Zlatija.
Težak život
Zajednička dženaza i ukop žrtava Snagova klanjana je 27. jula 2011. godine. Te godine su ukopani posmrtni ostaci trideset i pet žrtava, odnosno ukopano je četrnaest skeletnih ostataka i jedan tabut s posmrtnim ostacima dvadeset i jedne žrtve čija su tijela spaljena. Nije bilo dovoljno posmrtnih ostataka da se identificiraju zasebno, pa su simbolično na jednom tabutu tabuti ukopani.
– Vjerujte, da ja još nijednom nisam sišla na mezar mami i sestri. Otac mi je umro 2012. godine, leže jedno do drugog. Ali ne mogu otići, nemam snage. Meni se noge odsijeku, kao da je olovo u nogama – govori Zlatija kroz suze, dodajući da joj posebno teško pada vrijeme godišnjice zločina.
Ističe, trideset godina poslije, svaki dolazak na ovo mjesto vraća joj najteža sjećanja.
– Istina se očito krije, niko ne smije ništa da kaže, svi se nečega boje. Ja se nikoga ne bojim. Ono što sam preživjela o tome pričam, kako sam pričala ’92. tako pričam i sada – kaže Mujanović, govoreći kako je nebrojeno mnogo puta davala izjave kao svjedok, ali da oni koji su počinili zločin u Rašidovom Hanu nikada nisu odgovarali.
U njenom pamćenju ostalo je urezano ime izvjesnog Dragana, za kojeg vjeruje da je bio glavni na mjestu događaja 1992. godine.
– To mi je ime kao djetetu ostalo urezano u glavu – govori i dodaje da bi našla spokoj kada bi makar jedna osoba bila osuđena.
– Nebrojeno puta sam davala izjave, ali ništa od toga. Oni mene pitaju je li ovaj, ali face su se promijenile. Ne mogu ja sada uprijeti prstom i reći: “On je!”, ali ja nisam sigurna da je on, ne mogu po faci prepoznati sada i kako je tada neko izgledao. Ali ima neko ko to zna, imaju naše komšije Srbi, što oni ne reknu, oni znaju – smatra ona.
Danas živi veoma teško, od 200 KM mjesečno od čega školuje i jedanaestogodišnjeg sina.
– Muž nigdje ne radi. Prije je radio u Libiji. Kćerka mi je udata, ima svoju porodicu, pomogne mi koliko može. Ja sam preživjela strijeljanje, civilna sam žrtva rata. Nemam ništa. Ja se borim s onom markom, da dam djetetu da ima za sendvič – kaže Zlatija.
