Jasmin Avdović, 47-godišnji fizioterapeut zaposlen u JU Dom zdravlja Kantona Sarajevo, 61. put dao je krv.
Humanista po profesiji, ali i po ovom činu, nakon toliko godina, ne bi mogao zamisliti život, a da barem jednom ili dva puta godišnje ne pokuca na vrata kolegama u Zavodu za transfuzijsku medicinu Federacije BiH, koji ga, kako kaže, odlično poznaju.
Dao više od 28 litara krvi
Jasmin je prvi put krv dao 28. augusta 1995, nakon što je početkom jula navršio 18 godina i kao fizioterapeut zaposlio se u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu (KCUS). Govori kako mu je taj dan ostao urezan u pamćenje i kako i danas, nakon više od dvije decenije, često navru slike i prizori koji, kako nam reče, neće zaboraviti dok je živ, piše Faktor.
– Stigla nam je informacija da su agresori sa položaja oko Sarajeva drugi put granatirali Markale i da ima puno poginulih i ranjenih. Zatekao sam se u Klinici urgentne medicine (KUM). Svi smo skočili na noge. Trka, žamor, prva vozila sa mrtvim i ranjenim našim sugrađanima već su pristizala. U narednih pet sati udarnički se radilo kako bi se svakoj ranjenoj osobi pružila adekvatna zdravstvena pomoć. Sjećam se, bila je ogromna potreba za krvlju. Tada sam je prvi put dao, a onda se opet vratio da pomažem ranjenima. Mnogi naši sugrađani, borci sa linija, radnici, članovi porodica, pristizali su na KCUS kako bi također dali krv – prisjeća se Avdović.
Nakon toga, zbog zdravstvenih razloga napravio je pauzu u darivanju krvi do 2000. godine.
– Imao sam problema sa plućima, pa mi je uključena terapija zbog koje nisam mogao davati krv. No, čim mi se zdravstveno stanje popravilo, počeo sam ponovo i to traje i danas – priča Avdović.
Do sada je 61 put darivao krv, a cilj mu je, kaže, da dođe do stotinu, a ako ga zdravlje bude služilo, i više od toga.
– Do sada sam darivao više od 28 litara krvi koja se može dati svaka tri mjeseca. Ima ljudi koji su to uradili puno više puta nego ja i oni su moji uzori. Kod nas još nije dovoljno razvijena kultura darivanja krvi, kako je to u nekim drugim zemljama. Zbog toga u tom segmentu treba raditi puno više, objasniti ljudima koliki je značaj toga. Mislim da bi se mnogi odlučili na taj korak kada bi znali više i kada bi im se kazalo kako je ta kap koju su oni dali spasila život nekom djetetu, trudnici, radniku, starijoj osobi – naglašava Avdović.
Kćerka se obraduje soku i keksu
– Pacijentu je bila potrebna A-pozitivna krvna grupa i fenotip koji ja imam, a koji u svijetu ima samo 19 posto osoba bijele populacije u Evropi. Moja krv još po nečemu je specifična, a to je da ima šest i po miliona eritrocita. Gornja granice za muškarce je pet i po miliona, pa se meni kolege u Zavodu za transfuzijsku medicinu Federacije BiH baš obraduju kad dođem – govori Jasmin uz osmijeh.
– Kćerka je ono što ja radim shvatila kao nešto jako pozitivno i lijepo jer to spašava živote ljudi, ali moram biti iskren, pa reći da se ipak najviše obraduje soku i keksu koje donesem kući. Ona zna, čim tata ide darivati krv, da će kući doći sa sokićem i keksom. No, već postaje veća, pa je polako učim koliko je to važna i humana stvar jer zaista svaka kap spašava život – zaključuje Avdović.
