Jedan od najboljih bh. glumaca, ali i cijelog našeg regiona, Emir Hadžihafizbegović na HRT-u je govorio, između ostalog, o filmu “Quo Vadis, Aida”, ali i o tome da li smo naučili nešto toliko godina poslije stravičnih stradanja.
“Ja sam ušao u toj prvoj sceni, krenuo u tu zločinačku agresiju, ljudi su počeli padati u nesvijest, statisti, ali ne figurativno nego doslovno”, ispričao je za Hrvatsku radio-televiziju (HRT).
Prekinuli su snimanje.
“U ljudima se probudila trauma. Među njima su bili ljudi koji su i sami proživjeli neke druge patnje po drugim logorima. Bilo je statista iz svih krajeva BiH”, dodaje.
Igrati zlikovca mu je, kaže, u opisu radnog mjesta, a ova uloga je bila njegova osobna katarza. Svaki čovjek koji gleda film “Quo vadis, Aida?” doživi, kaže, fenomen.
“Vi ne gledate taj film s distancom, kao što gledate Schindlerovu listu. Vi kad izađete poslije Schindlerove liste, znate da ste gledali genijalan, težak, potresan, najbolji film o holokaustu, ali znate da je to negdje daleko iza vas. Kada izađete iz sarajevskih ili hrvatskih kina, u Srbiji se film ne prikazuje, vi ste i dalje savremenici zločina. Ja sam izašao sa zatvorene projekcije u Sarajevu, upalio mobitel, otišao na neki portal i vidio četnike koji se postrojavaju u Višegradu. Vidite divljanje, ovo sada po Republici Srpskoj za Božić, ispisivanje grafita po džamijama itd. Mi smo u Bosni savremenici Srebrenice na način da to nije film s distancom, da je to film koji mi još živimo i to u njegovom eklatantnom zločinačkom narativu. Onaj ko ne priznaje genocid spreman ga je ponovno počiniti. Nije lako živjeti Bošnjacima u Republici Srpskoj jer zaista posljednjih 15-ak dana stižu vrlo alarmantne vijesti o ponašanju domicilnog stanovništva prema povratnicima u Republiku Srpsku”, rekao je, dodavši kako publika nema vremena procesuirati film “jer je to stvarnost u kojoj mi živimo”.
Na pitanje jesmo li šta naučili, kaže:
“Zlo je aktivno, dobro je pasivno. Tu je problem. Mi živimo u jednoj civilizacijskoj inverziji, gdje zlo doživljava svoje zvjezdane trenutke, a dobro je pasivno. Kad je Einstein bježao preko Tirane za Ameriku, on je rekao: ‘Mene ne čudi dolazak Hitlera na vlast, čudi me šutnja čestitih Nijemaca’. Biti oportun, u nekoj vrsti konformizma i na bilo koji način ne imati stav po pitanju genocida u Srebrenici, ili Vukovara, ili Drugog svjetskog rata, ili holokausta nad Židovima, ili svoj stav o bilo kakvoj destrukciji, znači da je hedonizam nekako prevladavajuća karakterna osobina ljudi s ovih prostora. I ta vrsta konformizma nije samo politički konformizam, nego je to zapravo jedan kukavičluk i potreba za lagodnim životom gdje empatija, moral, etika, svi ti atributi civiliziranog čovjeka doživljavaju ozbiljnu atrofiju, i to je ono čega je mene strah u vremenima koja dolaze. Ne nekog novog rata, jer mislim da rata neće biti, ali me strah jednog novog stanja duha, jednog novog čovjeka u mentalnom smislu, u narativnom smislu, političkom smislu”, kazao je.
Politika je, kaže, neodvojiva od kulture – i obratno. Govorio je i o svojoj ulozi u filmu “Otac na službenom putu” te legendarnoj “Audiciji” koja je, kaže, u ono vrijeme razbijala tabue. Kompletan intervju možete pogledati u videu.
(klix.ba)
