Mirsad Hodžić, ugledni tuzlanski ljekar, koji je bio jedan od trenera rahmetli Edina Salahrevića u Sloboda Diti, na današnji dan prijsetio se jednog od najtalentovanijih košarkaša bivše SFRJ.
Košarkaški klub Sloboda postao je osamdesetih godina prošlog stoljeća stabilan prvoligaš
zahvaljujući prije svega dobroj organizaciji i kvalitetnoj košarkaškoj školi. Mladi igrači koji su postepeno stasavali. Bili su na dobrom putu da krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina postanu Slobodini standardni seniorski igrači. Uz mogućnost da naprave i uspješnu međunarodnu karijeru.
Prvo ime bio je Damir Mršić jedan od najboljih tuzlanskih i bosanskohercegovačkih košarkaša. Standardni Slobodin plejmejker koji će besprijekornu internacionalnu karijeru krunisati izvanrednim igrama i kapitenskom trakom bosanskohercegovačke reprezentacije. Seniorskom Slobodinom sastavu pridružila se uskoro i nekolicina osvajača juniorskog prvenstva Jugoslavije 1992. godine. Predvođena Mulaomerovićem, Salaharevićem, Vukičevićem i Paščanovićem. Među juniorskim šampionima vrijedi spomenuti Džafića, Delića, Selakovića, Karamovića, Pelemiša, Puljića, Đorđevića i Omerčajića. U ljeto 1989. godine Košarkaški klub Sloboda Dita organizirao je testiranje mladih talentiranih košarkaša s područja Zvornika i istočne Bosne. Cilj je bio privući nadarene košarkaše i podstaći njihov daljnji sportski razvoj.
Ime jednog šesnaestogodišnjaka iz Vlasenice bilo je posebno interesantno ne samo za nas u Slobodi nego i za druge poznate klubove uključujući i bivšeg evropskog prvaka. Bila je to prilika da upoznam Edina Salaharevića, sjajnog momka i jednog od najtalentiranijih košarkaša s ovih prostora. U to vrijeme na prostoru bivše države igrala se najbolja košarka u Evropi. Dječaci koji su je ozbiljno trenirali imali su mogućnost ostvariti prepoznatljivu profesionalnu karijeru.Rezultati testiranja koje smo sproveli u Zvorniku jasno su isticali Edinove psihofizičke i košarkaške mogućnosti što je samo potvrdilo informacije koje smo imali. Posebno se isticala Edinova atletska konstitucija, izvanredna pokretljivost, skočnost kao i impresivna brzina za osobu visine dva metra. Sve aktivnosti testiranja Edin je obavljao s lakoćom ne skidajući osmjeh sa svog dječačkog lica. Malo je poznato da je dionicu od sto metara trčao oko jedanaest sekundi. Što je rezultat vrijedan budućeg vrhunskog sprintera i atletičara. Njegova košarkaška tehnika upućivala je na rijetko talentiranu osobu za više sportova. Razgovor s Edinom otkrio je prijatnog, otvorenog i inteligentnog mladića. Shvatio sam da razgovaram sa pravim sportskim draguljem. Klub je vrlo brzo organizirao njegov dolazak u Tuzlu. Kasnije sam imao priliku upoznati i divnu Edinovu obitelj, oca Muhameda, majku Hatidžu i njegovog brata Nedima.Edin je veoma brzo postao neizostavni član petorke juniorskog sastava Slobode predvođene Damirom Mulaomerovićem koja će pod vodstvom trenera Seada Žunića 1992. godine osvojiti prvenstvo Jugoslavije.
Edin je uz Damira briljirao na turniru. Većina juniora uveliko je trenirala sa seniorskim sastavom, dok su Damir i Edin dobili poziv u mladu reprezentaciju. Bila je to sjajna generacija mladih Slobodinih košarkaša u čijim igrama su Tuzlaci uživali. Očekujući da jednog dana naslijede i nadmaše isto tako sjajnu generaciju Mitrovića, Pilavdžića, Zeca, Nurkanovića, Talijana, Bejtića, Pavića, Mijatovića, Muminovića, Mehanovića, Vujovića i
drugih. Ratna zbivanja u BiH instruirana od strane političkih i ratnih zločinaca uništila su mnoge nade, košarkaške snove i ljudske živote.
Posebno bolan bio je dan 13.09.1992. godine kada je u okupiranoj Vlasenici zajedno sa ocem Muhamedom odveden u logor “Sušica” nakon čega su mučki ubijeni.
Godišnjica stradavanja budi sjećanja na ovog hrabrog mladića i košarkaškog dragulja. Kao i Edinovu generaciju perspektivnih Slobodinih košarkaša koju su ratna zbivanja odvela u
košarkašku povijest.
Prof.dr.med.sc. Mirsad Hodžić
