Pismo koje je tada 24-godišnjak iz okoline Sanskog Mosta napisao supruzi Fatmi, kćerkici Vahidi i nerođenom sinu, dok se u šumi Galaja krio od srpske vojske septembra 1992. godine. teško je čitati i danas, 29 godina kasnije.
Posljednja pisma vojnika, posljednje riječi ratnika, općenito ratna korespodencija, pomažu da iz posebnog ugla shvatimo mrak i čemer ljudske povijesti poput leopardove kože išarane pjegama ratova. Ona pokazuju sav besmisao ubijanja.
Često su ova pisma teme filmova, u kojima se, kroz tragične sudbine vojaka i dirljive priče, diže moral naciji, uz trajnu zahvalnost za patriotizam. Takvih je celuoidnih storija mnogo, jedna od njih, dokumentarna, u produkciji i režiji osvaja Oscara i EMI-ja Billa Coturiea, ganutljivo je i potresno priznanje američkim vojnicima poginulim u operaciji “Iračka sloboda”, piše Aljazeera.
U filmu članovi porodica osam muškaraca i dviju žena čitaju pisma najvoljenijih. Mladi britanski vojnik Cyrus Thatcher u pismu roditeljima sa afganistanskog ratišta opisuje svoje posljednje dane i šalje tužnu poruku ako bude ubijen u borbi. Zajedno s još osam kolega iz postrojbe “The Rifles” poginuo je 2. juna 2009. godine.
‘Ne bojim se umrijeti…’
“Hej, ja sam. Znam da će vam ovo biti teško za pročitati. Pišem vam ovo pismo da ga možete pročitati uvijek kad vam je teško (nemoj plakati, mama!) i nadam se da će vam pomoći da prođete kroz težak period. Metak me pogodio i ranjen sam. Cijeli moj život bili ste uz mene i bez vas ne bih došao ovoliko daleko. Umrijet ću radeći ono za što sam rođen. Sretan sam i ponosan na sebe iako je vojska, nažalost, moj kraj…“, pisalo je u posljednjem Cyrusovom pismu, uz potresne poruke majci, ocu i braći.
Na grudima vojnika Konfederacije kojeg je 1983. godine usmrtio vojnik Unije pronađeno je ljubavno pismo supruge Sarah, u kome je pisalo: “Imam tvoj portret uokviren ove zime, gledam ga često da ti ne zaboravim lice… piši mi kad dobiješ ovo pismo i dođi mi…”
Tommy Kennedy, mladi poručnik na samrti u japanskom zarobljeničkom logoru, na poleđini dvije porodične fotografije oprostio se od roditelja.
“Mama i tata, prilično je teško pozdraviti se bez šanse da se vidimo. Ali, ne možemo živjeti vječno. Ne bojim se umrijeti, samo mrzim pomisao da vas više ne vidim… Pretpostavljam da možete reći Patty da sudbina jednostavno nije htjela da budemo zajedno. Održite mi lijepu službu … i postavite nadgrobni spomenik na moj grob… Volim vas i čekam da stignete meni. Vaš sin, poručnik Tommie Kennedy…”
Pismo koje je 24-godišnji bosanski patriota Ibrahim Keranović iz sela Vrhpolje kod Sanskog Mosta napisao supruzi Fatmi, kćerkici Vahidi i nerođenom sinu dok se u šumi Galaja krio od srpskih snaga septembra 1992. godine teško je čitati i danas bilo kome, 29 godina kasnije.
Faktografija krvavog ljeta 1992. godine u dolini Sane, na prostorima općina Sanski Most i Ključ, manje-više je poznata. Oko 200 najhrabrijih mještana sanskih sela Vrhpolje i Hrustovo, pojačani manjim brojem Ključana i Sanjana, pružili su žestok otpor nadmoćnim vojnim snagama Šeste krajiške brigade Vojske Republike Srpske (VRS).
Prvog juna 1992. godine u šumi Galaja, u kontrajurišu, zarobili su 30 vojnika i pet oficira VRS-a i sa zarobljenicima kao “živim štitom” tri dana kasnije autobusima njih 144 stigli su na slobodnu teritoriju opkoljenog Bihaćkog okruga. Ostalih 50-tak, među kojima i Ibrahim Keranović, u manjim i većim grupama, krili su se po šumskim predjelima tražeći mogućnost za spas.
Niko od njih nije preživio, a za nekolicinu se ne zna gdje ni na koji način su skončali. Ibrahim Keranović krio se devet mjeseci i pet dana po šumskim čestarima Ključa i Sanskog Mosta. Šta je, kao progonjena zvijer pred bliskom smrću, preživljavao svih tih dana i noći u divljini ostaje pohranjeno vječnosti.
Možemo samo pretpostavljati kako je izgledalo atavističko suočavanje čovjeka sa sela sa strahom i očajem u trenucima kada shvataš da pomoć ne može stići ni od koga, a neprijateljski vojnici traže tvoju glavu. Šta je jeo, kuda se kretao, kako je održavao higijenu, kako je u vučijim uslovima preživio zimu na otvorenom 1992/93. godine… nećemo nikada dobiti odgovore.
Ibrahim Keranović je uhapšen 9. februara 1993. godine, s još 14 civila u selu Krasulje, općina Ključ, među kojima su bile i dvije žene. U publikaciji Genocid u Sanskom Mostu Muje Begića piše da su, prema depeši broj 3/93 Službe javne bezbjednosti Ključ Centru službi bezbjednosti Banja Luka od 6. februara 1993. godine, uhapšeni: Mumin Egrlić, Ferid Hukanović, Ćerim Jusić, Elvedin Keranović, Tehvid Baltić, Safet Hukanović, Ibrahim Keranović, Sakib Keranović, Rasim Jelečević, Hajrudin Dubica, Omer Huskić, Duda Huskić, Hasan Fazlić i Azra Fazlić.
Nakon oslobađanja Sanskog Mosta i Ključa u zaplijenjenoj dokumentaciji VRS-a pronađeno je i pismo koje je pisala drhtava ruka 24-godišnjeg Ibrahima Keranovića, supruga trudne Fatme, rođene Velić, iz ključkog sela Jezerci, oca kćerke Vahide i nerođenog sina, kojem će majka dati ime Enes. Pismo su pripadnici VRS-a našli kod Ibrahima Keranovića nakon hapšenja i pohranjeno je potom u arhivu ključke policije.
Ibrahim Keranović je pismo pisao na koljenima, u nekakvom šatoru u blizini rijeke Sane, u kojem se skrivao od jesenje kiše koja je toga dana lila kako samo jesenje kiše znaju. Na pismu je zabilježen i datum – 22. septembar 1992. godine.
“Evo uze ovu olovku koju sam još uspio zadržati kod sebe da četnici ne odnesu, pa bi prije svega želio da vas pozdravim i poljubim bar u snovima i slovima jer stvarnosti neću doživjeti, ali šta se tu može, neko mora i poginuti u ovom prljavom ratu, ali fala Bogu kad sam vas i djecu sklonio na vrijeme. Ako rodiš i to drugo dijete, a ja možda neću biti tu ili živ, pa bi te zamolio da mu pričaš o meni, jer ako nejma oca živog, nek bar zna da sam nekad postojao i da sam volio malu djecu svačiju, a pogotovo svoju. Još kada pišem ovo pismo i u njemu svoj doživljaj pada kiša kao iz kabla, a ja sam u šatoru u dolini Sane…”
Ibrahim Keranović opisuje i događaje u šumi, pominje različita imena, vjeruje kako će to zanimati njegovu suprugu i one kojima bi ona ove informacije mogla prenijeti.
“Fatma, Sajid je poginuo 13. 9. 92., na asfaltu kod Ajzove kuće, a Deda, Safeta Dubice je ranit u noge ali je fala Bogu živ i zdrav, pa moram ići sutra po njega u Kalabe… Fatma bijo sam sa tvojim bratom skupa skoro 3 mjeseca i on je otišao za Ključ kod nekog zeta tvoje tetke Zlate i više ništa ne znam za njega, a bili su i Hasib Velić, Hiko Šabić, Nijo, oni su se predali pa sam čuo da su ubijeni…“
Slijede bolne riječi mladog čovjeka svjesnog neizbježnosti preranog životnog kraja. To su slike očajne divlje ljubavi prema porodici koju gubi u najljepšim godinama.
“Fatma, imam tvoju sliku i nosim je u džepu, to je ona što smo skupa ti, ja, mama i Vahida, uspio sam pokupiti naše slike i rahmetli mame pa ih sad nosim skupa sa komadom kruha i litrom vode u rusaku. I kad god za to imam vremena gledam ih i plačem…“
Svaka Ibrahimova riječ probada srce dok se u deliriju beznađa, životinjskoj samoći progonjenog čovjeka i čemeru oprašta od najdražih.
“Fatma, reci mom bratu Mirsadu da prepazi na moju djecu kao na svoju, jer to mi je još ostalo što mogu tražiti od njega. Fatma, evo ostavljam ovaj ček babi od penzije pa ako može da ga upotrebi. Fatma, ja znam da ćeš ti da se udaš jer si mlada ali si ipak meni obećala da nećeš. Tek sam sad svatio što znači biti sa porodicom i koliko mi fali kad nismo skupa, ali sam ipak u mislima sa vama i nejma noći kad spavam da vas ne sanjam i to sviju skupa i malu Editu (Edita je kćerka Ibrahimovog brata Mirsada, nap.nov.). Fatma, ovo je možda zadnje pismo što sam ga pisao u životu, a tebi da čitaš od mene, pa mogao bi ti pisati da nikad ne prestanem ali nejmam papira ni vremena pa ovo pismo završavam. (…) Mnogo vas voli vaš Ibrahim i pozdravlja možda posljednji put. Poljubi mi mjesto mene moju ćeru Vahidu i Editu i to djete koje još ne znam. Znadni da sam poginuo za BiH jer nisam htjeo predati puške…“
“Znaj da sam poginuo za BiH, jer nisam htio predati puške…”, veličanstvena je herojska poruka, pozdrav domovini, 24-godišnjeg Vrhpoljčanina.
“Ova grupa nezakonito odvedenih u logor Kamenica bila je izložena psihofizičkim torturama i nakon toga ubijena. Čuvar u logoru Kamenica, Dragan Rodić zvani Šaula, koji je priznao krivnju za zločine u logoru Kamenica i pravosnažno osuđen na zatvorsku kaznu od osam godina zatvora, svjedočio je o ubijenim iz ove grupe koji su dovedeni u logor.
U sklopu sporazuma o priznanju krivnje Dragan Rodić je istražiocima Tužilaštva Bosne i Hercegovine, tužiocu Tužilaštva USK-a [Unsko-sanski kanton] i predstavnicima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine u naselju Kamenica, na licu mjesta, pokazao mjesto gdje su ubijene dvije žene i tri muškarca iz ove grupe. Rekao je da ih je ubio Ratko Dronjak i da je on to lično gledao. Isti je rekao da su ubijeni bačeni u prirodnu jamu. Posmrtni ostaci ubijenih do sada nisu pronađeni i ekshumirani“, piše u publikaciji Genocid u Sanskom Mostu.
Posmrtni ostaci Ibrahima Keranovića do danas nisu pronađeni. Supruga Fatma udala se i živi u Švedskoj. Dugo se nije udala. I kćerka Vahida zasnovala je svoju porodicu na sjeveru Evrope. Ibrahimov 1992. godine nerođeni sin Enes živi u Sarajevu.
Nije poznato da li je do njih ikada stiglo Ibrahimovo posljednje pismo. U Vrhpolju, praktično, Keranovića više skoro da i nema. Umro je i Ibrahimov brat Mirsad, umro je i brat Dževad, davno prije umrli su i njihovi roditelji Atif i Ajša. Život, kakav god, s gorkim spoznajama, s ranama duboko usječenim u srcu, nastavlja se.
