Tabačka ili tabhanska džamija u Visokom jedna je od najstarijih džamija u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, a njen imam već pet godina je Edžnan ef. Hajrić, svršenik Medrese “Osman-ef. Redžović” u Velikom Čajnu kod Visokog, koji je svoje akademsko zvanje stekao na Al-Azharu u Kairu.
– Ova džamija je jedna od najstarijih u Visokom. Sagrađena je u prvoj polovini 17. stoljeća. Po samom njenom imenu, zna se da je vakuf i djelo tabaka-kožara, zanatlija koji su se bavili obradom kože. Tabaci, kožari na rijeci Fojnici koja protiče ispod same Tabhanske džamije, vršili su hemijsku obradu sirove kože. Ovaj esnaf je imao i svoju tabhanu, radionicu u kojoj se vršila spomenuta obrada kože. Kada je tabački esnaf dovoljno osnažio i bio na svom vrhuncu, sagradili su džamiju, kao što je to slučaj i u još nekoliko bosanskohercegovačkih gradova – priča nam ef. Hajrić.
Navodi kako su, osim u Visokom, tabaci su izgradili džamije još u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Tešnju.
– Pripovijeda se, tabaci su džamiju sebi sagradili iz potrebe jer nisu željeli da idu u druge džamije, jer bi svojim prisustvom ometali ostale klanjače. S obzirom na to da su se bavili obradom sirove kože, njihova odjeća je poprimala neugodan miris, pa su iz tog čistog nijeta sagradili vlastitu džamiju – kazao je ef. Hajrić.
Dodaje da se također pripovijeda da su tabaci zbog svog posla bili oslobođeni plaćanja jednog dijela poreza tadašnjoj osmanskoj državi, jer se je obrada kože na neki način smatrala privilegovanim poslom, dok su zauzvrat bili su dužni da rade na izgradnji i širenju islamske infrastrukture.
Tabhanska džamija je u nekoliko zadnjih godina doživjela potpunu rekonstrukciju, a kao nacionalni spomenik je ponovo proglašena 2003. godine.
– Ističem ponovo, jer je ona i prije, tokom 50-ih godina bila u tom položaju. Međutim, u nekom trenutku je skinuta sa popisa državnih nacionalnih spomenika. Zanimljivo, u to doba je proglašena nacionalnim spomenikom zato što je imala najvisočiju drvenu munaru na području visočke okoline – kaže Hajrić u razgovoru za Preporod.info.
Častan posao
Edžnan-ef., koji je već deset godina imam Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Visoko, kaže da je imamski posao posebno breme, ali istovremeno i jedan od najčasnijih poslova koji se mogu raditi.
– Šta je najveće breme i težina ovog posla? Ona proizilazi iz riječi Poslanika a.s. kada je rekao da su ulema, imami, nasljednici poslanika. To je ono što uozbiljuje svakog imama. Biti imam može biti samo onaj ko taj posao voli. Nositi crveni fes omotan bijelim platnom, ahmediju, je posebna čast, ali i odgovornost. Crvena boja koja simbolizira život govori da imam treba da bude “živ”, da bdi, da živi s džematom, s ljudima, da bude društveno aktivan na svim poljima u kojima može da doprinese boljem stanju. Bijela boja je simbol čistoće, tako i posao imama treba da bude čist (transparentan). Imam je onaj koji predvodi ljude, ne samo u namazu. Mi smo sa ljudima od rođenja do smrti, dijelimo i tugu i radost. Mi smo i imami, i učitelji, i psiholozi, i neko kome ljudi vjeruju, povjeravaju se, pitaju, jadikuju…Imam, hodža je osoba koja obilježi djetinjstvo svakog onog koje išao u mekteb. Kao i svaki drugi posao, pa tako i imamski, je težak ili lahak onoliko koliko se čovjek potrudi. Što se tiče težine posla iz tog ugla gledanja, ne bih pravio neku posebnu razliku. Onaj ko želi da radi, ko želi da se aktivira, nije mu barijera mjesto posla. Svoj entuzijazam danas možemo iskazati ma gdje god da smo. Naravno, ovdje možemo i moramo napraviti razliku jedino kada je u pitanju demografska slika, broj i sastav džematlija. Biti imam u Visokom, Sarajevu i sličnim mjestima, i biti imam u RS-u, nije ni slično. Tu naravno postoji velika razlika – pojašnjava ef. Hajrić.
Studiranje u Egiptu
Govoreći o periodu dok je studirao u Egiptu, Edžnan efendija ističe kako je to nezaboravan dio njegovog života.
– U Kairu, na Al-Azharu, proveo sam od 2005. do 2009. godine, diplomirao na Fakultetu arapskog jezika, na Odsjeku za historiju. To je nezaboravan period života, pun pozitivnih iskustava i sticanja velikog broja prijatelja – kaže Hajrič.
Podsjeća da je u to vrijeme u Kairu bilo više od stotinu studenata iz Bosne i Hercegovine, da su bili dobro uvezani i jedni drugima “pri ruci”.
– Mi iz Bosne i Hercegovine smo prilagodljivi, brzo se asimiliramo u druga društva i kulture. Nismo imali posebnih problema sa egipatskim sistemom, stilom života, milionskim Kairom, gradom koji živi 24 sata na dan. Ne sumnjam, moj i boravak i mojih kolega u Kairu je jedan veiliki životni plus, neprocjenjivo iskustvo. Nažalost, već nekoliko godina studenti iz naše zemlje ne idu na studije u Egipat, na Al-Azhar, na koji je veliki broj naših alima i šejhova dugi niz godina odlazio na školovanje kako bi učenja o islamu prenosili našim muslimanima Bošnjacima – rekao je Edžnan-ef. Hajrić u razgovoru za Preporod.info.
(Visoko.co.ba/Haris Ahbabović/Preporod.info)
