Knjiga Ja, haški svjedok izuzetno je vrijedno štivo satkano od istinitih priča, potresnih svjedočanstava Nedžada, sestre Amele i njihove majke, a koja se odnose na ratni i poratni period, na vrijeme bježanja pred nemilosrdnim agresorima, ubicama, koljačima, silovateljima i palikućama, na vrijeme trogodišnjeg preživljavanja u srebreničkoj enklavi, na Nedžadovo preživljavanje strijeljanja i prelazak na slobodni teritorij pod kontrolom ARBiH, na Nedžadova svjedočenja u Hagu, na otkrivanje masovnih grobnica i pronalazak posmrtnih ostataka oca Alije…
Na 25. godišnjicu genocida u Srebrenici iz štampe je izišla knjiga Ja, haški svjedok autora Nedžada i Amele Avdić. Kako je objava knjige prošle godine ostala u sjeni pandemije virusa korona, pravi odjek u javnosti desio se tek ove godine, nakon popuštanja epidemioloških mjera i većih mogućnosti za organiziranje promocija. Tako je u sklopu ovogodišnjih aktivnosti obilježavanja 26. godišnjice od genocida koji su nad Bošnjacima srebreničke enklave počinile vojne i policijske snage RS-a knjiga doživjela nekoliko promocija, počev od Vlasenice i Vogošće, preko Bihaća i Bužima, do Zagreba, Graza i Siska. Nakon 11. jula, uslijedit će promocije i po drugim općinama i gradovima u Bosni i Hercegovini i dijaspori.
SVJEDOČANSTVO O SREBRENICI I SREDNJEM PODRINJU
Knjiga Ja, haški svjedok autorsko je djelo Nedžada i njegove sestre Amele Avdić Unkić nastalo kao rezultat autorskih sjećanja, te kazivanja njihove majke. Štampana u Fojnici, u tiražu od 3.000 primjeraka, ova je knjiga objavljena 2020. godine. Recenzije potpisuju profesorica bosanskog jezika i književnosti Dženana Selimović te profesor historije i geografije Hajrudin Mešić. Riječ je o djelu dokumentarno-literarnog žanra ispisanom na 275 stranica. Ja, haški svjedok izuzetno je vrijedno štivo satkano od mnoštva istinitih priča i događaja, potresnih svjedočanstava autora i njihove majke, a koja se odnose na ratni i poratni period, na vrijeme bježanja pred nemilosrdnim agresorima, ubicama, koljačima, silovateljima i palikućama, na vrijeme trogodišnjeg preživljavanja u srebreničkoj enklavi, na Nedžadovo preživljavanje strijeljanja i prelazak na slobodni teritorij pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine, na snalaženje i svakodnevne borbe Nedžada i njegove porodice da se priviknu na normalan život u Tuzli nakon završetka rata, na Nedžadova svjedočenja u Haagu, na otkrivanje masovnih grobnica i pronalazak posmrtnih ostataka oca Alije te na povratak u Srebrenicu i započinjanja nove životne etape.
Priče i događaji o kojima pišu autori nisu poredane hronološki. Radnja se pomjera iz jednog u drugi prostor, iz jednog u drugi vremenski okvir. Tako su autorska svjedočenja vezana za rodno selo Sebiočinu, izbjeglički kamp Slapovići i Srednjoškolski centar u Srebrenici, za marš smrti, zarobljavanje i povratak u Bratunac, potom odvoženje na strijeljanje u školu u Petkovce i Branu crvenog mulja pored Zvornika, zatim za višednevna lutanja šumama u okolini Zvornika s preživjelim prijateljem, dolazak u Tuzlu, do svjedočenja u Haagu, tužbe protiv Republike srpske u Banjoj Luci, povratka na mjesto zločina u Petkovce, obilaska masovnih grobnica i, na koncu, povratka u Srebrenicu. Nedžadova majka i sestra također svoja kazivanja vezuju za rodno naselje Sebiočinu, potom Srebrenicu, Tuzlu i Gradačac.
Ovo memoarsko-prozno djelo dosta vjerno prikazuje prave razmjere srebreničke ratne tragedije, višegodišnju borbu za život prosječne bošnjačke izbjegličke porodice iz Srednjeg Podrinja čiji su članovi nebrojano puta smrti gledali u oči, porodice koja je u strahu i beznađu tavorila od danas do sutra, spavajući po šumama, garažama i školskim učionicama, porodice čiji su članovi bili neuhranjeni i slabo odjeveni i obuveni, porodice koja je sa svih strana bila okružena slikama bola, patnje, straha i neizvjesnosti.
Najveći broj priča pripada Nedžadu Avdiću, koji je kao 17-godišnjak preživio strijeljanje u Petkovcima, pored Brane crvenog mulja kod Zvornika, u noći između 14. i 15. jula 1995. godine. Pored njega, potresnim svjedočanstvima javljaju se i njegova sestra Amela, te vrijedna i brižna majka, koja nakon smrti muža svoj život posvećuje podizanju i školovanju svoje četvero djece. Knjiga je prožeta mnoštvom jezivih scena koje se odnose na porodicu Avdić, ali i na Nedžadove rođake i saputnike iz kolone marša smrti i iz koncentracionih logora u kojima su boravili neposredno prije strijeljanja. Svako kazivanje opisano je jednostavnim riječima i rečenicama i čita se u dahu, pritom kod čitaoca budeći različite emocije i razvijajući empatiju prema ovoj, ali i svim ostalim porodicama koje su, svaka na svoj način, proživjele sličnu sudbinu i sličnu tragediju.
“JA SAM POBJEDNIK, NISAM ŽRTVA”
Svakodnevno granatiranje, progoni i ubistva, izgladnjivanje, hladnoća, vaške i žohari, nedostatak odjeće i obuće, odlazak noću u okolne njive radi obrade zemlje, odlazak preko šuma u Žepu po hranu – samo su sitni detalji o kojima govori ova knjiga i koji čitaocu pomažu u kreiranju i rekonstrukciji cjelovitije slike o onom što je bila srebrenička svakodnevnica u vrijeme proteklog rata. Ipak, najjezivije scene odnose se na period od 10. do. 15. jula 1995. godine, pa i nekoliko dana kasnije, kada Nedžad u koloni marša smrti te u vrijeme zarobljavanja od strane srpskih snaga proživljava najpotresnije trenutke u svome životu.
Nedžad Avdić je 1995. godine izgubio i oca Aliju, amidžu Džemala i dvojicu daidža. Njegova majka i tri sestre sve vrijeme rata provele su u Srebrenici. Nakon što su snage RS 11. jula 1995. zauzele Srebrenicu, one su izbjegle prema Tuzli.
U poratnim godinama Nedžad Avdić je bio u ulozi zaštićenog svjedoka Haškog tribunala, svjedočeći i u predmetu protiv Slobodana Miloševića, potom Radislava Krstića i još nekih. Nakon 20 godina šutnje, Nedžad je odlučio da s ostatkom javnosti podijeli svoje vrlo bolno i potresno iskustvo, preživljavanje strijeljanja i izvlačenje iz gomile nevino umorenih tijela bošnjačkih muškaraca. To je uradio potaknut svakodnevnim negiranjem genocida i utvrđenih sudskih činjenica od strane počinilaca zločina.
Nakon svega što je preživio, Nedžad Avdić je sačuvao ponos i dostojanstvo i optimističan pogled na život. Vratio se u Srebrenicu 2007. godine, zaposlio se u privatnu firmu i zasnovao porodicu, i tu i danas radi i živi sa suprugom i tri kćerke. U Nedžadovu rečenicu “Ja sam pobjednik, nisam žrtva” mogu stati sve svjetske priče o dostojanstvu, dobroti i humanosti.
Knjiga Ja, haški svjedok trebala bi poslužiti kao trajna opomena i podsjetnik. Treba svjedočiti istinu, pamtiti je i nikad ne zaboraviti ovu i priče poput one o Hasanu Tufekčiću iz Višegrada. Hasanu Tufekčiću su četnici u Drugom svjetskom ratu ubili suprugu Hanku i desetero djece, a u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu ubili su mu i drugu suprugu – Hašu i još troje djece.
Nedžad Avdić se knjigom Ja, haški svjedok bori protiv zaborava i na taj način naredne generacije pokušava održati budnim i osviještenim.
Nedžad Avdić može poslužiti i kao motiv i uzor kako prevazići sve ono loše što nas zadesi, sve ono što nas deprimira u društvu u kojem živimo. U Nedžadovom povratku u Srebrenicu i započinjanju ispočetka krije se motiv za svakog stanovnika ove zemlje kojem je svojstveno kukanje i na najbanalnije poteškoće i probleme.
Nedžad sa suprugom i kćerkama te sestrom i njenim sinom
Biografije autora
Nedžad Avdić rodio se u Zvorniku 1978. godine. Osnovnu školu završio je u Srebrenici, a Gimnaziju “Meša Selimović” u Tuzli. Na Ekonomskom fakultetu u Tuzli stekao je visokoškolsko obrazovanje. Nakon završetka rata pa sve do 2007. godine živio je u Tuzli, kada se vraća u Srebrenicu. Gotovo dvadeset godina nije govorio o svom iskustvu, sve do 2015. godine. Danas je gost-predavač mnogih univerziteta, koledža i srednjih škola, uglavnom izvan Bosne i Hercegovine, gdje mladima govori o genocidu. Dobitnik je počasnog doktorata iz filozofije na Univerzitetu Bedfordshire u Velikoj Britaniji zbog izuzetnog doprinosa promociji ljudskih prava.
Amela Avdić Unkić rodila se 1984. godine u Sebiočini, općina Vlasenica. Osnovnu školu te Gimnaziju “Meša Selimović” završila je u Tuzli. Na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Tuzli diplomirala je na Odsjeku za matematiku. Živi i radi u Gradačcu.
Iz recenzije: U ime čovječnosti i istine
“Ovo je priča o progonu, prekinutom djetinjstvu, nedosanjanim snovima, priča o smrti i zločinu, o nepravdi i apsurdu. Istovremeno, autori ovih memoara nam na topao, ponekad i duhovit način pričaju o prijateljstvu, ljubavi, pobjedi i snazi u svakome od nas čije jačine često nismo ni svjesni. Ovo je priča o traganju za istinom, oprostom i mirom u nama samima koji je moguć jedino kada ga uspostavimo sa drugima, čak i onima koji su željeli da nas nema. Ja, haški svjedok nije priča o mržnji. To je svjedočenje jednog od rijetkih koji su preživjeli strijeljanje u Srebrenici 1995. godine. Pred čitaocima je djelo o kojem će, zasigurno, razmišljati danima nakon što ga pročitaju. Mnogi će mu se, sigurno, ponovo vratiti i preporučiti ga svima, u ime čovječnosti i istine.” (recenzent Dženana Selimbegović)
“Sadržaj knjige je tako posložen da će mnogi koji budu čitali ovu knjigu zaplakati, ali će već na sljedećoj stranici pronaći nešto što bi ih moglo nasmijati. Preživjeli članovi porodice Avdić su pored svih patnji kroz koje su prošli prigrlili život onakav kakav je. Majka sa velikim M je preuzela sav teret da djecu izvede na pravi put, a Nedžad i sestre su nastavili uspješno svoje školovanje i borbu za istinu o stradanju Bošnjaka. Osim predavanja na temu Genocida koja Nedžad drži širom svijeta, knjiga koju upravo čitate trajni je spomenik za sve žrtve genocida nad Bošnjacima jula 1995. godine. Po svom sadržaju i vrijednosti, svrstava se u sami vrh objavljenih knjiga i naslova koji tretiraju agresiju i posljednice agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ovo je jedna od onih knjiga koja se treba naći na polici svakog bosanskog patriote, a prijevodom na engleski jezik sigurno će naći svoj put do čitalaca na svakom uglu kugle zemaljske.” (recenzent Hajrudin Mešić)
(stav.ba)
