Profesorica psihologije na Univerzitetu u Sarajevu Jadranka Kolenović-Đapo smatra da nošenje maske djeci oduzima mogućnost pokazivanja vlastite ekspresije i dekodiranja facijalne ekspresije drugih te da povećava distancu među djecom.
Kolenović-Đapo je u razgovoru za Fenu govorila o utjecaju pandemije na djecu te kako se online nastava i obaveza nošenja maski odražavaju na psihu kod djece.
Po njenim riječima, u ‘stvarnom životu’ obrazovne institucije su puno više od mjesta na kojima se razvijaju akademske vještine te da je socijalizacija djece u školskom okruženju najvažniji životni prostor u kojem se ovaj proces odvija.
“Ako oduzmemo djeci ovu mogućnost, onda im oduzimamo sve druge mogućnosti poput usvajanja znanja, vještina, razvoja kritičkog mišljenja, kreativnosti. Online nastava ne može doprinijeti razvoju ovih važnih i prenosivih životnih vrijednosti. Online nastava je kod djece mlađeg školskog uzrasta nemoguća misija”, kazala je.
Kod djece starije školske dobi, naglasila je Kolenović-Đapo, pred učenike se postavljaju često nerealni zahtjevi.
“Nedostaje interakcija između učenika i nastavnika. Javno znanje je postalo sve manje dostupno, a učenici su razvili nevjerovatne strategije kako da prevare nastavnika ili profesora prilikom provjere znanja. Prema tome, online nastavu treba čim prije deinstalirati i omogućiti učenicima da se vrate u svoje prirodno okruženje za stjecanje znanja i razvoj socijalnih i drugih vještina”, poručila je.
Kolenović-Đapo pojašnjava da je do sada proveden mali broj naučnih studija o utjecaju pandemije koronavirusa na mentalno zdravlje djece, ali da je proveden veliki broj studija koje su se bavile općenito utjecajem epidemija u kulturama koje su u povijesti imale učestala iskustva u suočavanju s opasnim i zaraznim virusima.
“Rezultati studija su konzistentni i pokazuju da djeca dobro razumiju situaciju i većinu njih više brine da ne zaraze bake,nane i djeda ili roditelje, nego što pokazuju zabrinutost za sebe. Svakako ovo razumijevanje je karakteristično za djecu starije školske dobi koji su na kognitivnoj razini koja ima omogućava sposobnost razumijevanja situacije”, istakla je Kolenović-Đapo.
Za skupinu školske djece, mlađe i srednje adolescente, dodala je, javlja se i osjećaj krivnje ako i se neko njihov blizak zarazi. Tu emociju krivnje, smatra Kolenović-Đapo, ne treba zanemariti posebno u kolektivističkim društvima, jer osjećaj krivnje može biti povezan s razvojem posttraumatskog stresa.
Ističe da u situacijama pandemije ima nekoliko faktora koji doprinose neravnoteži mentalnog zdravlja kod djece školskog uzrasta te da u ovisnosti od mjera, kao što je socijalna izolacija koja je jedna od profilaktičkih mjera u pandemiji, dolazi do promjena u životu djece.
“Njihov društveni život je limitiran i odvija se u pseudosocijalnim situacijama, to jest ispred zaslona, uz pretjeranu upotrebu mobitela, računara. Djeca su također izložena i disharmoniji kod kuće”, naglasila je.
Kolenović-Đapo tvrdi da se ne smije zanemariti da život u okruženju s ljudima koji nose maske utječe na ograničeno učenje i tumačenje izraza lica te na razvoj općenito socijalnih i komunikacijskih vještina.
“Sve navedeno je samo gruba skica mogućih efekata pandemije na psihičkih razvoj djeteta. Dugoročne efekte ćemo tek vidjeti u budućnosti. Svakako, treba napomenuti da je uloga roditelja jako važna, te da roditelji prvenstveno trebaju biti modeli koji će djeci olakšati kako lakše da se nose s novom normalnosti”, kazala je.
Kolenović-Đapo smatra da je za društvo ovo alarm da poduzmu adekvatne mjere da pandemiju zaustave, kako bi djeci omogućili psihofizički razvoj kakav zaslužuju.
(radiosarajevo.ba)
