Jučer se Ilijaš zaustavio.
Nebo je teško, vjetar šuti, a srca su puna neizrecive tuge. Na vječni počinak ispraćen je Robert Ivanić, dvadesetjednogodišnjak čiji je život tragično prekinut u saobraćajnoj nesreći prije nekoliko dana, tačnije 7.6.2025. godine. Njegov odlazak ostavlja ranu koja nikada neće zarasti – ne samo u srcima njegove voljene porodice, već i u svima nama koji smo ga poznavali ili samo čuli o njegovom blagom smijehu i plemenitom duhu.
Robert je bio više od samog imena. Bio je sin, prijatelj, komšija, mladić pun snova koji su prekinuti u trenu. A iza njega ostaje očajni otac, Stanko Ivanić, i majka čija je bol toliko duboka da je riječi ne mogu opisati. Kako objasniti bol majke koja je izgubila dijete? Kako podnijeti prazninu koju Robert ostavlja za sobom? Stanko će nositi tu ranu do kraja života, a zajedno s njim i cijeli Ilijaš, jer neki gubici ne mogu biti samo privatni – oni postaju zajednički.
U povorci koja se polako kretala od kapele prema groblju, bilo je lica prekrivenih suzama, ruku koje su se držale jedne za drugu i šapata punih nevjerice. “Zašto on? Zašto tako mlad?” – pitanje bez odgovora koje će zujati u glavama svih koji su ga voljeli. Robert je bio onaj koji je uvijek imao riješenu šalu, koji je znao okupiti ljude, koji je nosio toplinu gdje god bi išao. A danas, umjesto njegova smijeha, čuje se samo tišina – teška, nepodnošljiva.
Njegova majka, hrabra u svojoj tuzi, gledala je ispred sebe, kao da se nada da će ga uzdahom vratiti u život. Brat i otac, slomljeni, klonuli su pod teretom gubitka koji se ne može objasniti. A prijatelji? Oni su ostali bez riječi, jer kako se oprašta od nekoga tko je trebao živjeti još toliko dugo?
Jedna zvijezda je ugašena prerano, a njen sjaj će nedostajati svima nama. Dragi naš Roberte Ivaniću, sine, prijatelju i sunarodniče, tvoja duša neka počiva u miru. A nama ostaje samo sjećanje i suze koje te neće zaboraviti.
Zbogom, i počivaj u miru dragi Robi. Ilijaš te nikada neće zaboraviti.
