Poslije Marina Petrovića, Mario Kokoruš drugi je Visočanin i jedan od rijetkih bosanaca kojem je to pošlo za rukom – da dostigne magičnu cifru od 100 država!
Mario je inače doktor eletkrotehnike, oženjen i otac dvije djece s adresom u Njemačkoj koji ne zaboravlja svoje korijene, odakle je došao, gdje je odrastao… Možda mu je baš to dalo snage i motivacijeda se bavi čime se već bavi jer vjerovatno zna cijenit stvarne vrijednosti života.
Evo šta Mario kaže…
“Odakle ideja za putovanjima, odakle kompromis između posla, porodice, slobodnog vremena, odakle ta želja? Odgovor na to je jednostavan, a to je želja za nečim novim, želja za istraživanjem nečeg novog, sukob sa samim sobom – borba sa strahom. I na kraju pobjeda. Šta hoću reći je da se za sve može naći vremena kad se hoće, nema prepreka. Jednom mi je profesor s fakulteta rekao: “Samo počni radit ono što voliš i naći ćeš način kako da to završiš.” Tako je i bilo. Ne samo vezano za putovanja, nego i za ostale aktivnosti i obaveze. Međutim, generalno kod većine ljudi u svijetu, želja je jedno, a stvarnost totalno drugačija… Nadam se da će ova objava nekog podstaći da pokrene nešto u životu, da ne stagnira, da se stvari koje se podrazumijevaju prestanu podrzumijevati…”
Mnogi me pitaju koja mi je omiljena država svijeta. Imastrašno puno faktora i vrlo teško je to generalizirati. Sve zavisišta volite, odnosno sta želite. Da li je to plaža, gastronomija, priroda, arhitektura, gostoprimstvo… Kad već moramizdvojiti, onda ćemo ovako: plaža – Sejšeli, gastronomija – Vietnam, priroda – Afganistan, arhitektura – Italija, gostoprimstvo – Oman. Ipak postoje neke stvari stvari koje se mogu generalizovati, a to je definitivno gostoprimstvoarapskih zemalja odnosno ljudi koji ih naseljavaju ali stvarniistinski “lokalci”. Bez premca! Međutim, nije sve tako bajno, treba biti oprezan bilo gdje da se otputuje.
Već sam ranije pisao i govorio o putovanjima pa neću da se ponavljam ali opet moram naglasati da se treba izaći iz zonekomfora i krenuti za nečim novim bez straha i uz određenudozu rizika. Kad putujem s porodicom, obično “Road Trip”, taj rizik pokušavam da svedem na mínimum dobromorganizacijom. Kad putujem sam ili s Marinom, rizik se eksponencijalno povećava odabirom zemalja. S porodicompokušavam da obiđem “atraktivne” lokacije, dakle balansizmeđu svjetski poznatih mjesta, plaža, itd. Posljednja država, ujedno i moja stota je bila s porodicom na Zelenortska ostrva(Cabo Verde), prije toga Tunis, Mauricijus, Tanzanija, Egipat, Kenija, Brazil, Meksiko, Sejšeli… Dok ovo drugo je malo manje “turistički” poznato, npr. Kongo, Afganistan, Jemen, Libija, Nigerija i druge “zabačene” države.
Mogao bih pisati danima o raznim dogodovštinama, alimoram nešto ostavit i za kasnije.
Do idućeg puta i novih avantura.
Mario Kokoruš / Visoko.co.ba
