Mještani sela Lješevo u općini Ilijaš, više od dvije decenije nakon masakra počinjenog u tom selu, sa tugom se sjećaju juna 1992. godine.
Na mjestu na kojem su strijeljane 22 osobe postavljeno je spomen-obilježje sa imenima ubijenih.
Seoske kuće, koje su bile potpuno uništene i opljačkane, ponovo su napravljene, a na mjestu mekteba koji je također u potpunosti uništen te ratne godine, sagrađena je džamija.
Sve je, kada su materijalne stvari u pitanju, nadoknađeno, ali životi ubijenih očeva, sinova, prijatelja, komšija ne mogu biti, kažu mještani Lješeva koje je ekipa Anadolu Agency posjetila uoči izricanja presude Haškog tribunala Vojislavu Šešelju, optuženom za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja u BiH, Hrvatskoj i Vojvodini u Srbiji u periodu od 1991. do 1993. godine.
Lješevo je jedno od sela koje se spominje u dijelu optužnice Haškog tužilaštva protiv Šešelja koji govori o zločinima na “širem području Sarajeva”.
– Strijeljanje u dvorištu Razijine kuće –
Jedan od stanovnika ovog sela bio je i zaštićeni svjedok na suđenju Šešelju, kojem će presuda biti izrečena u četvrtak, 31. marta.
Strijeljanje u Lješevu dogodilo se u dvorištu porodične kuće Razije Avdukić, koja je tada izgubila muža Ćamila i sina Izeta. Ostala je sa kćerkom, snahom i unukom samo zato što su ranije napustile kuću u Lješevu i otišle u obližnje naselje.
Razija i danas živi u istoj kući u Lješevu, i kroz suze se prisjeća: “Ubili su ih tu, u ovoj avliji. Isto ovako mi je bila avlija uredna kao i danas. Popadali su po tim ružama. Zašto su došli ovdje da to urade? Zašto? Neka mi neko objasni, umrijet ću, a neću znati zašto mi ubiše dijete. Hvala Bogu kad ja nisam rodila zločinca, kada sam rodila dijete koje ne bi mrava zgazilo.”
Jasmin Dervić također je jedan od svjedoka svega što se dešavalo u selu Lješevo 1992. godine.
“Neveče je počelo da puca, a mi smo bili tu, onako okupljeni. Sklonili smo se u podrum kod Ćamila Avdukića i tu smo proveli cijelu noć. Nismo mislili da će se ujutro nešto dogoditi. Prije svitanja neki su već napustili podrum, jer su sumnjali da će se nešto desiti. Izašli smo jer nije pucalo, ali smo vidjeli da gore kuće”, prisjetio se Dervić.
Kaže da je među onima koji su otišli da gase kuće bio mladić Mirza Repuh, koji je tada i zarobljen, a nešto kasnije je preživio strijeljanje.
“Ja sam ih vidio, išli su kroz dim. Repuha, koji je preživio strijeljanje, su prvog uhvatili. Hodali su sa njim, sa rukama na leđima, od podruma do podruma, i zvali su ljude. Sakrio sam se u šupu sa još dvojicom. Ovdje niko nije pružao otpor, nije bilo neke organizacije. Onda su te ljude, koji su izašli iz podruma, postrojili i pucali”, ispričao je Dervić dodavši kako su tom prilikom ubijene 22 osobe, a preživjele dvije, Repuh i Zahida Masnopita, koja danas više nije među živima.
– Kriminalci željni pljačke i ubijanja –
Dervić kaže kako su vojnici koji su ih napadali i maltretirali, koje je on vidio tom prilikom, imali “SMB uniforme, sa zasukanim rukavima”, ali da im nije vidio obilježja.
“Mogu vam reći da to nisu bili njihovi borci nego kriminalci koji su bili željni pljačke, ubijanja”, kazao je Dervić.
Govoreći o tome šta očekuje od presude Haškog tribunala Šešelju, Dervić kaže kako bi “osjetio olakšanje kad bi bio osuđen”: “Nisam nikoga izgubio, za sekundu sam se spasio odavde, ali zbog drugih ljudi koji su izgubili najmilije.”
Zekija Avdibegović, predsjednica Udruženja porodica nestalih općine Ilijaš, još uvijek traga za sinom Elvedinom (17) i suprugom Omerom (40). Kako je kazala, svi muslimani 1992. na području ove općine bili su zarobljeni, muškarci u logorima, a žene u kućama.
“Mnogi se nisu vratili i ubijeni su na licu mjesta. Ubijeno je samo 129 logoraša. Danas mi ne znamo za 54 osobe. Tražimo ljude koji su bili zarobljeni, koji su bili u logorima, među njima su i tri žene. Ima ljudi koji su izvođeni iz stanova, ubijani da bi se neko uselio u taj stan”, ispričala je Avdibegović.
Podsjetila je i na događaje u Lješevu 1992. Ona je tada s porodicom bila u susjednom selu Kadarići.
“Sa brda smo gledali tri noći kako se samo pljačka i odvozi iz sela. Bilo je strašno. To se ne može riječima opisati”, kazala je Avdibegović dodavši kako je nakon rata i Ilijašu otkriveno 48 grobnica, među kojima su dvije bile masovne.
Avdibegović je nedavno bila u Hagu na izricanju presude Radovanu Karadžiću, ali nije optimistična da će Šešelj dobiti, kako kaže, ono što je zaslužio.
– Mala očekivanja od presuda Tribunala –
“Karadžić je dobio kaznu od 40 godina zatvora. Šešelj bi mogao dobiti istu takvu, nema tu puno razlike, svi su oni sprovodili istu ideologiju, htjeli su da unište Bošnjake. Da je sud onakav kakav bi trebao biti, možda bi Šešelj trebao dobiti veću kaznu baš zbog tih provociranja”, poručila je Avdibegović.
Na spomen-obilježju u Lješevu ispisana su imena mještana ovog sela koji su strijeljani 1992: Ćamil i Izet Avdukić, Suljo, Munira, Hasan, Arif, Meho, Safet, Ibrahim, Huso i Amir Fazlić, Husnija, Mujo, Jasmin, Mensud, Fadil, Mehmed i Munir Masnopita, Arif Omanović, Zubejda Suljić, Nijaz Nuhić i Asim Karavdić.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju optužio je u januaru 2003. godine Vojislava Šešelja da je podsticao zločine protiv čovječnosti i za kršenje zakona i običaja ratovanja na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine od 1991. do 1993. Optužen je da je “govorima i izjavama doprinio da se kod izvršilaca stvori odluka da počine navedene zločine”.
Šešelj se dobrovoljno predao Hagu 24. februara 2003. godine, gde je u pritvoru četiri i po godine čekao početak suđenja, do novembra 2007. godine. Odlukom Sudskog veća Haškog tribunala, u novembru 2014, pušten je na privremenu slobodu u Srbiju do izricanja presude, kako je navedeno, iz humanitarnih razloga, jer mu se nekoliko nedjelja ranije pogoršalo zdravstveno stanje.
Presuda Haškog tribunala u predmetu protiv Vojislava Šešelja bit će obznanjena u četvrtak, 31. marta.
(N1)
