Tog jula 2011. godine, kada je Harisa, koji je bio na biciklu, udarilo vozilo Hitne pomoći na raskrsnici u Vogošći, njegovim roditeljima Saneli i Ševalu su kazali da dječak neće dočekati jutro.
Danas, nakon brojnih terapija, 17-godišnji Haris može samostalno stajati na nogama. No, ovim njegovo liječenje nije završeno, za nastavak su potrebna značajna finansijska sredstva.
Haris Tvrtković, dječak koji je 2011. godine preživio tešku nesreću kada ga je vozilo JU Zavoda za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo udarilo na raskrsnici u Vogošći, svakodnevno se bori za bolje sutra. Dječak za kojeg su ljekari kazali da neće preživjeti, danas polako ustaje na noge. Potrebna mu je pomoć za to, ali na kraju, ipak, uspijeva.
Jula 2011. godine, kada je Harisa, koji je bio na biciklu, udarilo vozilo Hitne pomoći na raskrsnici u Vogošći, Harisovim roditeljima Saneli i Ševalu su kazali da dječak neće dočekati jutro. Iako je nakon nesreće bio skoro pa otpisan, danas ovaj 17-godišnjak može i da ustane na svoje noge.
Gotovo tri mjeseca u “budnoj komi” i mnogo teških dana su sada iza Harisa, ali i dalje traje borba za njegov oporavak. Međutim, medicinske intervencije ove vrste iziskuju značajnija novčana sredstva koja porodica, nažalost, nema. Roditelji sve finansiraju sami, snalaze se uz pomoć prijatelja i dobrih ljudi… Medicinska dijagnostika, tretmani i procjene obavljene u Hrvatskoj daju realne izglede da bi u Harisovom zdravstvenom stanju moglo biti pomaka, a naročito u pogledu vraćanja funkcije stopalima i poboljšanju sluha.
Kada je vođen prvi sudski proces za ovu saobraćajnu nesreću, roditelji nisu bili tu, nisu bili u sudnici i nisu znali šta se dešava. Samo su jednog dana dobili presudu da je vozač Hitne pomoći oslobođen. Međutim, podnesena je žalba i postupak je vraćen na Općinski sud. Sudija je ponovo oslobodio vozača Hitne pomoći, pobio sve Harisove svjedoke, i čak, kako pričaju roditelji, nije uzeo u obzir ni Harisovo svjedočenje.
– Pozdrav uz osmijeh –
Ekipu Anadolu Agency (AA) dočekala je porodica Tvrtković u porodičnoj kući u Vogošći. Dječak u invalidskim kolicima pozdravio nas je osmijehom. Otac Ševal provodi sa njim 24 sata, dok je majka Sanela, jedina zaposlena u kući, na poslu.
Sanela se prisjeća da je 2010. bila lijepa godina za njenu porodicu jer su se doselili u svoju kuću u Vogošći.
“Juna 2011. Harisa je udarilo vozilo Hitne pomoći. Moj sin je tada teško nastradao. Taj dan je promijenio cijeli naš život. Tokom ove nepune četiri godine moj sin raste, ali nam nevjerovatno nedostaje. Proveo je pet i po mjeseci u Kliničkom centru u Sarajevu i to je bila teška borba za njegov život. On se jako borio, a i mi sa njim. Bio je odličan đak, sa svim diplomama, pohvalama, trenirao je košarku, a kasnije i rukomet. Bio je aktivno dijete, ponos Osnovne škole ‘Edhem Mulabdić'”, priča Sanela priču o svom sinu.
“Prvih dana nismo bili svjesni tragedije koja nas zadesila. Ustvari, nismo bili svjesni ni godinu dana nakon toga. Bio je gotovo tri mjeseca u induciranoj komi na Odjelu Neurohirurgije CUM-a u Sarajevu”, kazala je Sanela.
Prema njenim riječima, tu je, pored svih povreda, preživio i tri vrste smrtonosnih bakterija.
Sanela je jedina zaposlena u porodici te svi članovi su zdravstveno osigurani preko njenog osiguranja.
“Bolesnik kakav je Haris iziskuje jako puno sredstava, koja mi, nažalost, nemamo. Njegovo liječenje u Hrvatskoj, koje je počelo u februaru 2012. godine, smo finansirali uz pomoć dobrih ljudi u BiH i šire. Svaki njegov pregled, zahvat koji mu je potreban, mi finansiramo sami”, pojasnila je Sanela.
Podsjetila je da je Haris imao dvije teške operacije, kontrakture stopala, koje su izvedene na privatnoj klinici u Hrvatskoj.
“Operacija takve vrste nije bila moguća u BiH. Obišli smo sve kliničke centre u ovoj zemlji da se konsultujemo da bi se ipak uradile ovdje, međutim, operacije takve vrste nije moguće uraditi ovdje”, ispričala je Sanela.
Igrom slučaja pronašli ortopedsku kliniku koja se bavi operacijima plastičnih stopala.
“Njegova stopala su danas, hvala Bogu, spašena. On je dijete koje stoji. Mi se nadamo da će on pomalo, jako brzo, ako Bog da, i da prohoda”, kazala je Sanela.
Sanela napominje i kako je Haris uvijek bio nasmijan dječak.
“On je dječak u pubertetu i sve ovo što prolazi je njemu jako teško. On to sve doživljava na svoj način. Mi kao roditelji treba da se naviknemo da je on odrastao čovjek i da ga pokušamo shvatiti i mi i okolina i da mu pokušamo pomoći”, poručila je Sanela.
Haris nije, prema riječima njegove majke, samostalan i potrebno je uvijek da neko bude sa njim.
“Dosta je bolji nego prije tri godine, ali to još uvijek nije naše dijete. Ljekari u Sarajevu su imali nekakvo negativno mišljenje i rekli su da je to povreda takve vrste da sumnjaju da će ikada više biti samostalan. Međutim, naše iskustvo govori to da je potrebna borba”, kazala je Sanela.
Haris ima fizioterapeuta koji svakodnevno i jako puno radi sa njim. Do prije godinu dana nije volio kompjuter jer nije mogao da pokreće prste, ali već sada to može.
“Počeo se smijati, pričati sa nama. To zasad može i to nas čini jako sretnima”, poručila je Sanela.
Novčana sredstva za liječenje potrošena u Hrvatskoj se ne mogu refundirati u BiH.
– Potreban i novac za naredne preglede i liječenje –
“Novac za Harisovo liječenje u Hrvatskoj sakupljali su i 2012. godine. Međutim, ta sredstva koja smo mi prikupili su potrošena. Potrošena su na različite vidove lječenja i terapija. Harisov fizioterapeut koji svaki dan dolazi košta mjesečno oko 400 KM, zatim su tu banjska liječenja, operacije…”, pojasnila je Sanela.
Haris još treba dobiti terapiju botoksom u Krapinskim Toplicama. Jedan tretman košta oko 1.500 maraka. Treba mu se uraditi kompletan sistematski pregled ORL na Rebru u Zagrebu, da se ustanovi da li je došlo do oštećenja sluha i govora, kao i mogućnost liječenja ovog problema.
“Međutim, sve to košta i mi se, nažalost, ne možemo naručiti na pregled. Svi tremani i banjsko liječenje je jako skupo i mi nismo u mogućnosti da to priuštimo. Za Harisovo liječenje, botoks i pregled u Hrvatskoj potrebno je oko 10.000 maraka. Banjsko liječenje i ostalo košta mnogo više”, priča majka Sanela koja na kraju kaže kako ne može i nikad neće odustati od pomaganja svome sinu.
