Dan rudara Bosne i Hercegovine obilježava se 21. decembra svake godine, u znak sjećanja na taj datum 1920., kada su u generalni štrajk stupili rudari Kreke, Zenice, Kaknja, Ljubije, Mostara i Breze. U štrajku, koji je trajao do 28. decembra, došlo je do oružanog otpora rudara lošoj vlasti koji je nazvan Husinska buna.
Naime, od 1918. do 1920. godine komorati u svim dijelovima naše države bili su izloženi nemilosrdnim ugnjetavanjima bez uživanja bilo kakvih prava. Pošteni i časni radnici su izašli s osnovnim zahtjevima pred Zemaljsku vladu RBiH koji su se ogledali u povećanju plaće i boljim uvjetima rada. Vlada je odbila zahtjeve rudara, što je bio razlog da rudari započnu štrajk.
Štrajk
Vlada je postavila ultimatum rudarima da, ako se u roku od tri dana ne vrate na posao, gube poslove te stambena prava nad državnim stanovima. Jedna od represivnih mjera vlasti s ciljem stavljanja štrajka pod kontrolu bila je i naredba o iseljavanju rudara Slovenaca iz njihove kolonije u tuzlanskom naselju Kreka.
Prema historijskim podacima, obustava rada je bila potpuna u ovim rudnicima, a od ukupno 5.100 rudara štrajk je podržalo njih 4.800.
Štrajk je imao i političke konotacije koje su, između ostalog, rezultirale donošenjem “Obznane”, kojom je zabranjeno djelovanje Komunističke partije. Štrajku rudara su se pridružili i metalci, a na radnim mjestima, u skladu s važećim odredbama, bile su samo neophodne osobe radi zaštite rudnika od požara i poplava.
Prve žrtve
Prve žrtve štrajka pale su u Tuzli 27. decembra, u sukobu rudara Kreke i žandara. Sedmorica rudara su poginula, više desetaka ranjeno, a gotovo 400 ih je uhapšeno.
Takav odnos vladajućih struktura izazvao je revolt u cijeloj zemlji, tako da je štrajk izašao van granica Bosne i Hercegovine. Tokom januara i februara 1922. održano je i suđenje, na kojem je više 350 rudara optuženo, a dvadesetorici je suđeno. Jure Kerošević, rudar porijeklom s Husina, osuđen je na smrt vješanjem zbog ubistva žandara, a ostatak optuženih je dobio kazne od kojih je najviša bila 15 mjeseci.
