“Definitivno je jasno – agresoru ništa nije sveto. Jučer, oko 7 sati, bez upozorenja je krvnički napao Sarajevsko porodilište. U njemu se u tom trenutku nalazilo 130 žena i 70 novorođenčadi. Samo prisebnošću osoblja i pripadnika Teritorijalne odbrane koji su osiguravali objekt izbjegnuta je katastrofa.”
* Članak je iz arhive portala Radiosarajevo.ba
Ovim riječima je kolega Elvedin Kantardžić tog 26. maja 1992. izvještavao o bici za odbranu Porodilišta “Zehra Muidović” u sarajevskom naselju Jezero.
Napad na porodilište počeo je pješadijskim napadom koji je trajao cijeli dan, a popodne, kad su agresorske jedinice shvatile da neće moći zauzeti zgradu, počelo je strahovito granatiranje iz tenka na Poljinama i topova smještenih iznad Nahoreva.
“Sigurno je da svi oni koji mogu akceptirati stvarnost, da svi koji mogu zapamtiti, da svi koji će to memorisati, koji će ovo pamtiti, nikad neće zaboraviti noć pakla, noć za koju nema pravih riječi”, riječi su kojima se dan poslije javnosti obratio prof. dr. Srećko Šimić, direktor nekadašnje klinike Jezero.
U jednom od kasnijih intervjua, prof. dr. Šimić kaže da je evakuacija beba i majki počela s prvim granatama. Bez struje i bez agregata – nije bilo goriva, u podrumu su boravile majke, tek rođene bebe, trudnice, ali i oboljela djeca s Pedijatrije, stanovnici iz obližnjih kuća, osoblje… Tog kobnog dana ubijeno je petero djece, a dan poslije bitke evakuirana su djeca i majke. Najveći dio opreme kojim je porodilište raspolagalo je uništen.
“Nemam riječi da opišem tu strahotu, kad su počeli granatirati porodilište. Velika, armirano-betonska zgrada, devet spratova… strašno se tresla… Svako se na svoj način moli svom bogu. Niko ništa ne govori. Čuje se plač novorođenčadi”, prisjećao se ovaj ljekar.
Prvim braniocima Porodilišta, pisali su tad novinari, pridružilo se i oko hiljadu dobrovoljaca iz cijelog Sarajeva koji su došli pomoći odbraniti bebe.
“Naši borci uspjeli su spriječiti proboj neprijatelja i osvajanje ovog objekta”, objavljeno je tada u medijima.
Admir Kadrić, koji je tada, kao 15-godišnjak obolio od leukemije, bio među djecom koja su evakuirana s Pedijatrije u svom je ratnom dnevniku pisao:
“KRV… VATRA… PUCNJI… PLAČ…
Sjedim u podrumu s ostalom djecom iz bolnice i s tetom Jevrom i Mirsadom. Napeto slušaju radio i plaču. Četnici su nas napali iz Pionirske doline. Sve se trese. Teta Jevra i Mirsada nam kažu da držimo usta otvorena, da nam uši ne popucaju od detonacija granata.
Strah me, dnevniče… ali moram da te pišem, jer su ovo možda posljednje riječi što ću ih napisati. Mislim na mamu, na babu, na brata… Gdje su sada, dnevniče, ne mogu mamu da čujem više ni telefonom… Da li je babo još živ? Da li ćemo se ikada više vidjeti, dnevniče… Plačem i pišem… ZLIKOVCI…
Dosta što me leukemija ubija, a njima ni to nije dosta. Teta Jevra kaže da su upravo rekli vojnici, koji su ušli kod nas, da se spremamo da trčimo u drugu zgradu prekoputa u podrum… tj. u Porodilište, ali još malo ćemo sačekati dok nas oni ne zovnu.
Molim te, dnevniče, ako ne ostanem živ… Molim te… svjedoči o meni da sam postojao… Govori onome ko te pronađe da sam samo želio da živim i ništa više… Zamoli ga da pronađe porodicu Kadrić u Grapskoj kod Doboja, ako ikada mogne, i da im kaže da sam ih volio… da im kaže da ne plaču zbog mene, jer ionako bih umro od leukemije. Želim da te pišem, prijatelju, do posljednjeg daha, pa makar posljednji list i svojom krvlju napisao.
Molim te, prijatelju… nemoj zaboraviti da pričaš o meni… Reci samo da sam volio život, ali da ga nisam mogao imati… Sve mi kroz glavu prolazi, prijatelju. Znaš čega se sjećam sada…
Sjećam se jabuke iznad kuće i stola pod grožđem, gdje sam najviše volio čitati stripove o Alanu Fordu, Zagoru, Komadantu Marku… Milion puta sam sjedio s Nahidom i razmišljali smo koju ćemo srednju školu da upišemo… NAHID… Gdje li je sada on? Moramo trčati, dnevniče, nastavit ću poslije.”
Srećom, dječak je preživio.
Porodilište na Jezeru je ponovo otvoreno 2010. godine.
(radiosarajevo.ba)
