Tačno 32 godine obilježava se danas od zločina koji je potresao Bosnu i Hercegovinu – ubistva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i župnog vikara samostana Duha Svetoga u Fojnici.
Ovaj zločin, koji je duboko ranio dušu bosansku i međureligijski duh zajedništva, jedan je od onih događaja zbog kojih je, prema svjedočenju, rahmetli predsjednik Alija Izetbegović zaplakao zagrljen s fra Petrom Anđelovićem, tadašnjim provincijalom Franjevačke provincije Bosne Srebrene. O tom trenutku fra Petar je svjedočio nakon smrti predsjednika Izetbegovića.
Iako su počinioci osuđeni, naredbodavci ovog zločina nikada nisu pronađeni ni procesuirani, na što i danas upozoravaju franjevci i rodbina ubijenih fratara.
Svake godine sredinom novembra, Fojnica se prisjeća svojih fratara svetom misom, molitvom i prigodnim programom. Sjećanje na dvojicu ubijenih nedužnih svećenika. I plemenitih.
Udarac, psovke, potom rafal
Ono što se dogodilo tog dana u samostanu u Fojnici opisao je tadašnji samostanski hroničar fra Miroslav Krajinović Carko:
“U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan.
Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Utom se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij.’
Zločinac je izvršio svoj naum.
Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP. Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu.
Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’ Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’.
Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran.
Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao. Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: “Daju nama, dajmo i mi drugima”.
Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: “Šta komu treba, nek’ napiše”. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio.
Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 sata braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas”.
(Iz Samostanske kronike 1993.)
Tako je zauvijek upisan jedan od najmračnijih dana fojničke i bosanske historije.
“Voljeli su Bosnu kao dušu svoju”
Ubijeni fratri ostat će upamćeni kao istinski bosanskohercegovački domoljubi, ljudi plemenitog duha i čiste vjere.
“Strijeljani su fratri bili pravi domoljubi, voljeli su Bosnu kao dušu svoju”, govorio je 2014. godine raniji gvardijan samostana u Fojnici fra Nikica Vujica.
Prema njegovim riječima, fra Leon Migić je prvi u Fojnici istaknuo zastavu Bosne i Hercegovine s ljiljanima, postavljajući je na zidine samostana tako da se mogla vidjeti “iz svake ulice i sa svakog mjesta u gradu”.
Fra Nikica je dva mjeseca prije smrti zapisao riječi koje i danas odjekuju:
“Moja domovina, domovina moga naroda s kojim sam nikao, s kojim živim, je jedino Bosna.”
“Katolička Crkva je bezpridržajno bila ‘za’ na referendumu, ‘za’ jedinstvenu BiH.”
A o budućnosti je govorio s vjerom i nadom:
“Kad rat prođe trebat će nam ono osnovno što kršćanstvo obilježava: velika duša koja je sposobna opraštati… Franjevci će moći svojim djelovanjem puno pomoći da se nadiđu sva ova zla… Uz vjeru, nadu i ljubav, nadvladaćemo sve što nam se događa.”
Prema svjedočenju Zdenka Miličevića, nećaka ubijenog fra Nikice, obojica fratara “bili su naklonjeni svim ljudima i zagovarali su mir”.
Zajedno s tadašnjim imamom Ramizom ef. Pašićem, organizirali su zajedničke molitve za mir u samostanskoj crkvi – simbol bratstva i međureligijskog razumijevanja u najtežem vremenu rata.
Vrhovni vojni sud u Sarajevu, te kasnije i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, osudili su Miralema Čengića na 15 godina zatvora, dok su ostali učesnici dobili po šest mjeseci zatvora.
“Jasno je, također, da je u procesuiranju vojni tužitelj ubojicu i ratnog zločinca Miralema Čengića stavio u najbolji mogući kazneno-pravni položaj i tako vješto izbjegao jedino moguću pravnu kvalifikaciju za ovaj zločinački čin…”, govorio je fra Nikica Vujica.
Franjevci su kasnije uputili zahtjev SIPA-i i Tužilaštvu BiH da se pronađe nalogodavac ubistva.
Molitva za fratre
“Odgovorili su mi da se još strpimo. Nadam se da ćemo u skoroj budućnosti saznati pravu istinu…”, kazao je Vujica.
Danas, 32 godina poslije, javnost još nije upoznata s ishodom ovog slučaja.
U Fojničkom samostanu, u tišini molitve, fratri i građani će se prisjetiti svoje ubijene subraće.
A pitanje koje i dalje ostaje neodgovoreno:
Kome su mogli smetati dobri bosanski franjevci? Samo neprijateljima Bosne.
(radiosarajevo.ba)
