Jedan od najvećih heroja sarajevskog ratišta u proteklom ratu bio je legendarni komandant Enver Šehović – Šeha, kako su ga zvali njegovi saborci.
Od 16. maja 1992, od legendarne Pofalićke bitke pa sve do njihove pogibije u ljeto 1993, tandem Safet Zajko – Enver Šehović bio je noćna mora za pripadnike Sarajevsko-romanijskog korpusa tzv. vojske RS. Nevjerovatna je priča o ovoj dvojici komandanata, čije je sudbine spojilo brdo Žuč, za koje mnogi Sarajlije prije agresije nisu znali ni da postoji.
Enver Šehović rođen je 15. januara 1967. godine u fočanskom selu Bujakovina, u općini Foča, gdje je završio osnovnu školu. U Sarajevu će završiti Srednju vojnu školu kopnene vojske u kasarni Maršal Tito, a u Beogradu Vojnu akademiju. Nekad je sanjao da će studirati matematiku… Sa suprugom Zinetom imao je kćerku Dalilu.
Po završetku Akademije, vratio se u Sarajevu, gdje je u “Maršalci” radio kao poručnik na obuci novih pitomaca Jugoslavenske narodne armije (JNA). San o “njegovoj” JNA raspršio se početkom aprila na prvim demonstracijama u Sarajevu. Šehović je imao ideju da povede muzičku četu JNA i s njom da podršku okupljenom narodu. Nisu mu to dozvolili…
Šehović je pretpostavljao šta se sprema. Kako je zabilježio ratni reporter i autor brojnih knjiga o sarajevskim bitkama i herojima Šefko Hodžić, Šehović i njegov tadašnji kolega Alija Ismet ovako su razgovarali:
“Već smo ranije osjetili da je Bosna u opasnosti. Vidjeli smo to iznutra jer je već polako počeo eskalirati srpski nacionalizam koji je prelazio u šovinizam. Jasno nam je bilo da moramo napustiti Kasarnu…”
Nakon prvih napada na Sarajevo, Šehović napušta JNA i priključuje se Teritorijalnoj odbrani (TO) naše zemlje. Bio je prepoznatljiva nit nastanka i razvoja 13. novosarajevske brigade od koje je poslije nastala Prva slavna i viteška motorizovana brigada.
Jedan od njegovih prvih ratnih zadataka bila je blokada kasarne Maršal Tito. Agresor je planirao da napadom iz pravca Grbavice i Pofalića, uz pomoć oklopnjaka iz “Maršalke”, presiječe grad linijom Vogošća – Žuč – Pofalići – kasarna – Grbavica.
Objašnjavajući uspjehe svoje i Zajkine brigade na Žuči komandant Šehović je novinaru TVBiH Vladi Biliću 1993. godine izjavio: “Mi ovaj rat prije svega nismo htjeli, nismo ga nametnuli, već nam je nametnut. Zakon prirode je došao na scenu. U pitanju je bila borba za opstanak.”
Međutim, u kodnoj akciji “Grom” – koju danas poznajemo kao Pofalićka bitka, snage TO uz pomoć dobrovoljaca, običnih građana, 16. maja 1992. su počeli jednu od najvažnijih taktičkih bitaka u odbrani grada. Skoro neorganizirani i slabo naoružani, uspijevaju osloboditi Pofaliće i poraziti okupatora. Petog juna 1992. snage JNA napuštaju kasarnu Maršal Tito, a Enver Šehović otišao je tamo kako bi prikupio što više vojne literature… Kazao je „ovo će nama trebati“.
Još u Pofalićkoj bici susrest će se sudbine Safeta Zajke i Envera Šehovića. I od tada će neprekidno ratovati zajedno ili jedan kraj drugog komandujući svojim jedinicama. Početkom jula 1992. obojica će biti postavljeni za komandante brigada. Poručnik Šehović je komandovao 13. a Zajko 15. brigadom. Od 1. septembra 1992. te će brigade promijeniti nazive u Prvu mehanizovanu i Drugu motorizovanu brigadu, ali komandanti će ostati isti.
Borci ovih brigada, na čelu sa svojim slavnim komandantima, izvojevat će nekoliko blistavih pobjeda na Žuči. Poslije one prve, čuvene bitke za kotu Orlić 8. juna 1992, slijedit će decembarska niska velikih bitaka i velikih pobjeda za Vis, kotu 850 i Golo brdo”, zapisao je Šefko Hodžić. Komandanta Šehovića najbolje oslikava priča kada su trebali ući u selo Jezero koje je bilo naseljeno srpskim stanovništvom. Sve je bilo spremno, a on je prije kretanja u akciju održao govor u kojem je rekao zabranio sve represalije nad civilima, rekavši da mi nismo armija jednog ili dva naroda, već cijele BiH.
Ovakvo shvatanje bosanskohercegovačke borbe za slobodu bio je motiv i Radetu Zoranoviću da se priključi još početkom 1992. Patriotskoj ligi Pofalići od koje će kasnije nastati Prva slavna motorizovana brigada pod komandom Envera Šehovića. “Ako ova vojska nije muslimanska ili SDA vojska, nego bosanska, hoću zajedno s vama da se borim protiv četnika”, kazao je Zoranović.
Branioci Sarajeva su 8. juna 1992. godine u žestokom okršaju na brdu Žuč oslobodili vrh Orlić i širi lokalitet prema Volujku i Krstacu, te naseljima Smiljevići i Zabrđe. Zaplijenjene su značajne količine naoružanja i municije, vojne opreme i sanitetskog materijala. Radi se o bici kojom su potvrđeni rezultati Pofalićke bitke, te osigurana i učvršćena komunikacija s braniocima s područja Vogošće, odnosno naselja Ugorsko, Bušće i Kobilja Glava. Nakon osvajanja Orlića zauzete su i Kota 850, Vis i Golo brdo, odakle je srpska vojska svakodnevno, najvećim kalibrima, ubijala Sarajevo koje su 1425 dana držali pod opsadom.
Strateški najvažniju kotu 850 oslobodili su jednim tenkom, jednim bestrzajnim topom i jednim zisom.
“Zamislite odozdo idu slabije naoružani borci i osvajaju najdominantniju kotu 850. To je da pamet stane da je tako nešto moguće, a i to da Mladićeva tako silno naoružana vojska izgubi te položaje”, zabilježio je reporter Hodžić.
Prvog septembra 1992. njegova brigada mijenja naziv u 1. mehanizovana brigada, a njen komandant ostaje Šeha. Prva mehanizovana spaja se s 12. brdskom brigadom i tako nastaje 1. motorizovana brigade. Nakon uspješnog obavljanja niza visokih komandnih dužnosti, Šehović se proslavio komandujući 1. Slavnom (kasnije Viteškom) mtbr.
Prva slavna – 111. viteška brigada postat će jedna od najuspješnijih brigada i na ratištu van Sarajeva. Među borcima Prve slavne i Druge viteške brigade koje su osvajale i odbranile Žuč bio je najveći broj dobitnika ratnog priznanja Zlatni ljiljan u Armiji BiH.
Nejasno je zašto Šehović nikad nije dobio čin generala… Odlikovan je najvišim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan, a posthumno i Ordenom heroja oslobodilačkog rata. Komandant Prve slavne – 111. viteške brigade Enver Šehović poginuo je 27. jula 1993, tačno 40 dana nakon Safeta Zajke, komandujući odbranom Golog brda. Život je taj dan izgubio i heroj Zahir Panjeta, ali i Panjetin brat Esad.
Zahir Panjeta, inače, rođen je 28. marta 1960. godine u Sarajevu. Tokom agresije na R BiH obavljao je dužnost komadanta bataljona u 1. slavnoj motorizovanoj brigadi. Posthumno mu je 1996. godine dodijeljeno najviše ratno priznanje „Zlatni ljiljan”.
Iza Zahira Panjete su ostali kćer, sin i supruga, koji već nekoliko godina žive u Švedskoj.
Na Žuči su se isprepletale mnoge ratne sudbine, pa su se ispreplele i Envera Šehovića i braće Panjeta-Zahira i Esada. Mnogo puta su zajedno ratovali na Žuči i zajedno poginuli 27. jula 1993.godine. Šeha je poginuo u 26-oj, Zahir u 33-oj, a Esad, kojeg su zvali Cero, u 25-oj godini. Zajedno s njima je poginuo i borac Zlatko Kalamujić. Tragedija se dogodila u jeku četničkih ofanziva na Žuč i Igman. Naše linije na Žuči su se bile poljuljale u Šehović i Zahir Panjeta su pokušali da ih uvežu i sačuvaju. Paralelno s dramom spasavanja Žuči, odvijala se i druga, ljudska drama. Valjalo je ocu i majci Zahira i Esada Panjete, Bajri i Sehiji, saopštiti da su izgublili dva sina. Ali, vijest o tragediji su dobro podnijeli. Otac je tražio da ode u Bakije i vidi mrtve sinove. Otišao je sa Habibom Idrizovićem. “Sinovi moji, sokolovi moji!” – rekao je samo dok im je maramicom nježno čistio krv sa lica.
Njihovom pogibijom glavna priča o Žuči je završena. Zajedno su ratovali, zajedno oslobađali zemlju, zajedno postali slavni i u kratkom vremenu otišli u legendu. Danas, jedan kraj drugog leže u mezarju Ali-pašine džamije u Sarajevu. Neprijatelj na ovom legendarnom brdu, i pored desetina hiljada granata, nije uspio vratiti svoje izgubljene položaje do kraja opsade Sarajeva.
Zahvaljujući ljudima poput njih dvojice, naš grad je ostao slobodan. Njih danas nema, ali su ostala sjećanja… Izdvojite danas minutu vremena i odajte herojima počast koju zaslužuju!
