Ilijaškoj publici Miodrag Miki Trifunov je dobro poznat jer je imala priliku uživati u Poetskoj večeri gdje je doajen našeg pozorišta počastio Ilijašanke i Ilijašane recitirajući poeziju najpoznatijih domaćih i svjetskih pjesnika.
U nastavku teksta donosimo našim čitateljima intervju u kojem je kolegica sa web portala republika.ba razgovarala sa pomenutim umjetnikom.
U Bečkoj kafani sarajevskog Hotela Europa naišli smo na dobro poznato i drago lice sarajevskih ulica, velikog glumca Miodraga Mikija Trifunova. Danas već penzionisani glumac, u razgovoru za Republika.ba otkriva kako dane provodi u penziji, kako je aktivniji nego ikad, te o životu, ljubavi, o tome kako je trebao postati fudbaler kao i mnogim drugim zanimljivostima svog dinamičnog i nimalo dosadnog života. Za sebe voli reći da se bavi ispovješću velikih autora, a u jednoj takvoj ispovijesti imate priliku uživati svakog četvrtka u Pink Hudiniju od 21.00 sati.
Razgovarala: Ena Čolpa
Jedan dan života Mikija Trifunova
TRIFUNOV: „Teško je odgovoriti na to pitanje. U svakom slučaju izađem sa nekom namjerom da taj dan ima smisao, da ne bude samo puko hodanje lijevo – desno. Volim ujutro doći u Hotel Europa, popiti kaficu jer ovo mjesto ima neki svoj mir. Kako uvijek po džepovima imam neke tekstove, pa onda tako nešto usput i naučim, Eto, baš tu sam recimo naučio Jesenjinovu pjesmu „Pismo majci“ prije neki dan. A onda, ovdje se osjeća, kako ja to volim reći, historijski „smrad“, ovo je jedan od najstarijih hotela, a s druge strane za njega me vežu sjećanja iz davnina kada su ovdje bili bečki saloni. Ne patim ja za tim, nisam nostalgičan, ali ima neku ljepotu vremena u kojem se više živjelo za drugog čovjeka nego za vlastito zadovoljstvo i kada je bilo više davanja, a manje uzimanja. Sam naziv može asocirati i na neko drugo značenje – Odakle god da dolaziš došao si u Europu. Svaki dan mi prođe u nekoj mogućoj komunikaciji sa dragim ljudima. Nemoguće ga je predvidjeti, jer nikad ne znaš kako će ti proteći dan. Za mene je besmisleno planirati bilo šta u životu. Neke stvari su iste, u fizičkom smislu, krećete se nekom istom rutom.“
Miki Trifunov voli reći da svako jutro kad ustane, pogleda u ogledalo i izrecituje stihove pjesme „Svjedok“ Mike Antića.
TRIFUNOV: „Svako ima u sebi tu dozu samoljubivosti, pa onda kao i svi ustanem, pogledam se u ogledalo, ali više sam mislima vezan za nju jer svi smo mi svjedoci vremena. Ne samo čim ustanemo, ljudi svojim rođenjem postaju jedan od mogućih svjedoka, jedan od mogućih protagonista života koji je ispred vas, a kada ste u poziciji da pravite neki remake ili životni flash back onda ste pogotovo svjedok svih svojih gluposti, nadanja, promašaja, ali i onih lijepih trenutaka. Tako kad Mika Antić kaže ‘Da li sam svuda gdje su mi tragovi’, zaista vas navede da se zapitate ne samo do kraja tog dana nego do kraja života. Vjerovatno i na samrti sa tim stihom na usnama okončaćemo ovozemaljski život još ne znajući odgovor. Naši životi su ispunjeni time što se stalno pitamo, jer ja uvijek volim reći da ne volim ljude koji imaju odgovor na sve. To su dosadni ljudi. Evo imam jednu misao u vezi toga – ‘Oče stvoritelju naš hvala ti što si mi omogućio da ne razumijem jer to je borba da bih razumio.’ To vam je kao kad imate ogradu, pa na njoj jedna rupica i vi virite da vidite šta ima tamo. Ja ne virim ja odmah preskačem pa nek bude šta bude. Rečenice koje jedino imaju smisla su sa znakom pitanja ili tri tačke, nikad uzvičnik. Na neki način sam sad ukratko odgovorio na to pitanje. Svaki dan se budim sa sumnjom.“
Miki Trifunov ne započinje samo svoj dan sa „Svjedokom“ Mike Antića, već i svaki svoj nastup. Zanimalo nas je zbog čega baš Mika Antić.
TRIFUNOV: „Baš zbog tog stiha ‘Da li sam svuda gdje su mi tragovi’. Zato što se i on to pitao baš kao i ja. Postoji onda tu i ova emotivna veza, a i patriotska. On je iz Mokrina, a ja sam Vojvođanin porijeklom. Prije svega, volim kako misli i slično razmišljamo.
Šta vas inspiriše da se i danas bavite stihovima?
Ima još jedan njegov stih kojim Antić govori o svom shvatanju života: ‘Ja mnogo volim da se igram ludosti. Da u sve dane žmureći zakoračim. Ja nisam za okretanje, ja sam za izokretanje. Dok ste vi zveckali zubima, ja sam zvijezdama zvonio. Poslije mene slobodno dišite, i vi sa rukama od crijepa i vi sa rukama od kolača. Prelamajte se u milion nijansi, od crne do bijele, od bijele do crne, nikada me nećete stići jer bio sam drukčija prizma.’ Dakle, ako u životu želiš biti drugačija prizma, ako imaš druge vizije, onda si na neki način izopćen. Onda si malo i strano tijelo u nekom smislu. Jer ti malo gledaš drugačije, tvoji kriteriji su drugačiji. Upravo zbog toga se ja u ovim poznim godinama bavim stihom. Meni da je neko rekao da ću ja danas da doslovno živim tako, rekao bih mu da je lud. Za takvo nešto moraš prije svega imati životnu i intelektualnu zrelost i osjećati život punim plućima sa svim protivurječnostima koje on nosi – Od propadanja do uzlaska.“
Da li žalite za nečim u životu? Kada biste napravili „remake“ kako ste i sami rekli, dakle pogledali u nazad vaš život, da li biste nešto promijenili i da li ste generalno zadovoljni svojom karijerom?
TRIFUNOV: „Apsolutno ni za čim ne žalim. Kada danas vidim ljude koji dođu da slušaju moje nastupe, uglavnom iz radoznalosti, i onda shvate da oni tu pripadaju, to se ni s čim ne može mjeriti. Šta znači karijera? To valjda danas podrazumijeva neku afirmaciju. Eto kao zna te svako i to se odmah povezuje sa televizijom i filmom. To je karijera. Ja to nisam nikad tako gledao. Nikad. Dokaz opravdanosti mog postojanja je onaj trenutak kada upoznam divne ljude koji uživaju u plodovima mog rada, kada ih uvučem u svoj svijet, odnosno pokažem im da taj svijet postoji u njima. Tako da ne, ne žalim. Imao sam jedan život koji je stvarno bio dinamičan, svakakav, nevjerovatan i istinit, nikako dosadan to je sigurno.“… Nastavak razgovora pročitajte ovdje…
Izvor: www.republika.ba (Ena Čolpa)
